Restitucija (lat. restitutio: popravljanje, vraćanje), postupak vraćanja predmeta kulturne baštine koji su bili otuđeni s područja priključenih nakon I. svjetskog rata Italiji, a nakon II. svjetskog rata Jugoslaviji, odnosno Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).

O restituciji su se dogovarale zainteresirane države - Jugoslavija, odnosno Slovenija i Hrvatska, te Italija. Talijanski zakon iz 1939. propisao je sklanjanje umjetnina zbog ratne opasnosti. Tršćansko je Spomeničko nadzorništvo u lipnju 1940. sanduke s izabranim predmetima iz puljske, tršćanske, riječke, goričke i udinske pokrajine prenijelo u Passariano, nakon 1943. u San Daniele del Friuli, a nakon rata građa se čuvala u raznim dijelovima Italije. U svibnju 1945. utemeljeno je Povjerenstvo za utvrđivanje ratne štete na kulturno-povijesnim predmetima Slovenije i za pripremu prijedloga o restituciji. Odsjek za prosvjetu pri Okružnome narodnooslobodilačkom odboru za tršćansko područje pripremio je 10.X.1945. popise otuđene građe za koparsko područje. Stručno povjerenstvo Ministarstva znanosti i kulture FNRJ, po pregledu građe, predložilo je 1949. pokretanje restitucije arhivske i knjižnične građe te umjetničkih predmeta. Vojna uprava Jugoslavenske armije Zone B STT-a, na poticaj Zgodovinskoga društva za jugoslovansko cono STO, zahtijevala je preko Ministarstva vanjskih poslova u siječnju 1952. od Italije restituciju. Otuđenja su se nastavila do 1954.

Sporazum između FNRJ i Italije postignut 15.IX.1961. navodi da su ispunjene obveze Italije iz mirovnog ugovora glede restitucije s područja koje je do 1941. bilo u Jugoslaviji. Nakon Osimskih sporazuma slijedili su diplomatski i ekspertni pregovori o restituciji do note Italije 2.XII.1987., nakon koje je ostalo otvoreno pitanje većega dijela predmeta iz Istre, Primorske i dijelova Dalmacije.