Istarski ugljenokopi Raša, rudarsko poduzeće, nakon II. svjetskog rata obuhvaćalo je niz rudnika (Labin, Ripenda, Vinež, Koromačno, Raša, Tupljak) u zajedničku proizvodno-tehnološku cjelinu.

Prva rudarska proizvodnja započela je u Krapnu 14.VIII.1785. Četrdesetak rudara godišnje je tada proizvodilo oko 560 tona ugljena, koji je dopreman do Rijeke za potrebe tamošnje rafinerije šećera. Dva dekreta Eugena Napoleona, vicekralja Italije, iz 1807., od kojih je jedan zakonski uređivao rudarsku djelatnost, a drugi propisivao carinsku izvoznu stopu od 2% za krapanski ugljen, dugo su pogrešno uzimani kao početak rudarske proizvodnje.

Stalna rudarska proizvodnja u Labinštini započela je 1830-ih, u tri rudnika u Krapnu, u vlasništvu dioničarskog društva Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien. Godine 1879. rudarsko društvo Wolfseg-Traunthal otvorilo je rudarsko okno u Vinežu. Godine 1881. Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft sa sjedištem u Beču otkupilo je rudnike u Krapnu i okno u Vinežu i spojilo sve rudnike Labinštine u jednu proizvodno-tehnološku cjelinu. Rudnici su modernizirani, uveden je komprimirani zrak za pokretanje rudarske mehanizacije, lokomotive su zamijenile konjsku vuču, uređen je pristan Štalije, a potom Bršica radi transporta ugljena, otvoren je rudnik Štrmac, izgrađeni su stanovi za rudare, otvorena rudarska bolnica. O rudarima vodi brigu njihova Bratovština. U to doba broj radnika premašio je tisuću, a godišnja proizvodnja bila je između 90 i 130 tisuća tona ugljena.

Na početku talijanske uprave, po završetku I. svjetskog rata, osnovana je Società Anonima Carbonifera Arsa, koja mnogo ulaže u daljnje osuvremenjivanje rudnika, osobito u elektrifikaciju. Rudnici Raše 1930-ih, u sastavu tvrtke Azienda Carboni Italiani, bilježe nagli rast proizvodnje zbog potreba fašističke autarkične privrede. Rudnici tada slove kao najmoderniji u Europi, zapošljavaju više od 10.000 radnika, a rekordna proizvodnja dostignuta je 1942. s 1.158.000 tona. Za potrebe rudnika poduzimaju se opsežni melioracijski radovi, nakon kojih je 1936.–37. izgrađeno novo »futurističko« naselje po zamislima arhitekta Gustava Pulitzera Finalija, gradić Raša za 4.000 žitelja. Početkom 1940-ih, prema nacrtima Eugenija Montuorija, sagrađeno je novo naselje Pozzo Littorio (Podlabin) oko novo-otvorenoga rudarskog okna. U tom je razdoblju rudnik pogodila najteža katastrofa: 28.II.1940. od eksplozije metana poginula su 372 rudara, od kojih polovica trenutno, a druga je polovica umrla od posljedica eksplozije.

Po završetku II. svjetskog rata Istarski ugljenokopi Raša veoma su važni za obnovu i izgradnju jugoslavenske države. Godine 1948. nova je nesreća pogodila ugljenokope: u eksploziji metana poginulo je 86 rudara. To je razdoblje maksimalnog broja radnika (oko 7.000), te najveće proizvodnje (1959.) s 860.100 tona, ali 1960-ih godina jeftina nafta uzrokovala je krizu ugljena. Velike zalihe ugljena izazvale su pad proizvodnje i broja djelatnika, a za smanjenje zaliha izgrađena je Termoelektrana Plomin 1. Tih se godina od posljedica rudarenja i gorskih udara opasno urušava starogradska jezgra Labina.

U 1970-im predloženo je zatvaranje rudnika te njegova supstitucija gradnjom niza tvorničkih pogona, od kojih bi neki izravno proizišli iz rudnika. Ipak, rudnici preživljavaju to krizno razdoblje i potom dobivaju novi kratkotrajni uzlet, započetom izgradnjom druge termoelektrane. Godine 1985. napušten je rad na iskopu Koromačno zbog prodora morske vode, a 1988. zatvoreni su zbog nerentabilnosti rudnici Labin i Ripenda. Rudokopnu djelatnost nastavilo je novo poduzeće, Istarski ugljenokopi Tupljak, koje se zbog proizvodnih teškoća od 1990. do 1992. nalazi u stečaju. Nakon toga ugljenokopi su sve više ovisili o Hrvatskoj elektroprivredi. U svibnju 1999. prestala je proizvodnja u Tupljaku, a 29.XI.1999. jama je zatvorena, čime je ujedno zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.

Slike