Smareglia, Antonio, skladatelj (Pula, 5.V.1854. – Grado kraj Trsta, 15.IV.1929.).

U Beču je počeo učiti prirodne znanosti, ali se ubrzo odlučio za studij glazbe. U Grazu je privatno učio glasovir, a 1871. otišao je u Milano gdje je (1872.–76.) studirao na Konzervatoriju (prof. Franco Faccio). Tu je upoznao Arriga Boita, Emilia Praga, Alfreda Catalanija i druge pobornike umjetničkog kruga zvanog Scapigliatura. Oni su 1860.–80. težili obnovi talijanske umjetnosti i kulture, tražili su jedinstvo različitih umjetnosti, raspravljali o eksperimentiranju novom strukturom i tematikom libreta, opernim načelima Richarda Wagnera i dr. To ga je navelo da promišlja o novoj vrsti glazbenog kazališta.

Nakon uspjeha opere Preziosa uglavnom se vezao za izdavačku kuću Lucca, no nju je 1888. kupila njemu nenaklonjena nakladnička kuća Ricordi, koja je, stekavši monopol nad kazališnim izvedbama u Italiji, onemogućivala izvedbe njegovih djela u talijanskim kazalištima. Nakon neuspjeha opere Re Nala (1887.) u Veneciji, uništio je njezinu partituru i otputovao iz Italije. Za kratka boravka u Puli radio je na novoj operi (Il Vassallo di Szigeth) i došao u dodir s Franzom Lehárom.

Godine 1888.–94. boravio je u Beču, gdje je dovršio opere Il Vassallo di Szigeth (1889.) i Cornill Schut (1893.) za koje je libreta napisao Luigi Illica. Njihovim je izvedbama postigao međunarodni ugled. U njima se nazire evolucija njegova glazbenog izraza. Sklonost neprikinutomu orkestralnom tkivu u artikulaciji drame ostvario je postupnim ukidanjem zatvorenih scena, slabljenjem dominacije vokalnih dionica, te sve važnijom ulogom orkestra.

U Istru se vratio 1894. i u suradnji s Illicom, koji mu je po uzoru na popularne verističke sadržaje talijanske opere predložio sadržaj vezan za Vodnjan, napisao operu Nozze istriane (1895.). To je njegova najviše izvođena opera, jedino tekstom bliska glazbeno-scenskomu verizmu, no ugođaj radnje dočaran je lirskim realizmom s prizvukom istarskog folklora. U njoj se prepoznaju glavni sastojci njegova glazbenoga izraza: sklonost prema slobodnom razvijanju i stapanju prizora u logičnom razvoju drame, dramatski značajni lajtmotivi, kromatski pomaci u izražajnosti pjevanih linija, bogata harmonija.

Godine 1895. odselio se u Trst, gdje je u suradnji s pjesnikom i novinarom Silvijom Bencom skladao posljednje opere: Falena (1897.), Oceana (1903.) i Abisso (1914.). Ta ga je suradnja usmjerila prema novoj zamisli opernoga djela i stvaranju novoga opernoga stila »kazališta poezije«. Osmišljeno najprije u Bencovim libretima, zatim ostvareno Smareglinom glazbom, »kazalište poezije«, temelji se na posebno sugestivnom tekstovnom predlošku u kojem pjesnik ostavlja dodatan prostor glazbi da dočara elemente fantastike, atmosferu slikovitoga i poetskoga, a ne dramsku radnju. U Bencovim se libretima, pisanim pod utjecajem simbolizma i dekadencije fin de sièclea, očituje pjesnikova opčinjenost elementima noći i fantastike (Falena), atmosferom slikovitoga i poetskoga (Oceana), te senzualnim temama (Abissa), a zapostavljaju se dramatski zaplet i potrebe scene. Stihovi Falene, koji odišu unutarnjom dramatikom, omogućili su Smaregli dočaravanje psihološke atmosfere neprekidnim izmjenama melodioznih i deklamacijskih ariosa i dramatskim lajtmotivima. Oceanu je kritika ocijenila navještajem »čisto glazbenoga kazališta«. Izvedena u milanskoj Scali 1903. pod ravnanjem Artura Toscaninija, nedramatičnošću radnje izazvala je i odobravanja i oštre kritike. Slikovitost tekstovnoga predloška utjecala je na glazbeni oblik koji je bliži simfonijskoj pjesmi nego operi. Glazba opere Abisso (praizvedba u Milanu 1914. pod Toscaninijevim ravnanjem) obiluje gustim kontinuiranim simfonizmom, majstorski isprepletenim intenzivnim i profinjenim vokalnim slogom.

Nakon neuspjele operacije 1900. zadesila ga je sljepoća. Rad je nastavio diktirajući partiture svojim sinovima ili učenicima. No u tom je razdoblju stvorio najbolja djela. Boravio je u nekoliko gradova (Trst, Venecija, Milano, Fažana), posjetio je Dresden i Beč. Pomagali su mu A. Toscanini (zaslužan za promoviranje i praizvedbe Oceane i Abisse), F. Lehár (pomogao pri izvedbama Istarske svadbe u Beču 1908.), Hans Richter, Richard Strauss, James Joyce (neko vrijeme susjed u Trstu) i A. Boito, na čijoj je nedovršenoj operi Nerone počeo raditi zajedno s Toscaninijem, ali je ta suradnja prekinuta nakon prvoga čina. Talijanska publika nije prihvaćala njegova djela, koja su odstupala od ukusa i mode talijanskih opera toga doba (prikazane kroz stvaralaštvo Giacoma Puccinija).

U novije doba stručnjaci istražuju i tumače njegov opus, pripremaju se suvremene izvedbe njegovih opera (Oceana u Puli i Zagrebu 2004.). »Kazalište poezije« predstavljeno trima posljednjim njegovim operama, nov je pravac u razvoju talijanske opere koji je bio povezan s talijanskom književnošću (posebno Gabrielea D’Annunzia), a nastao je na prijelazu iz XIX. u XX. st. pod utjecajem simbolizma.

http://www.smareglia.info/

Slike