Sabor čakavskog pjesništva, jedna od priredaba Čakavskog sabora i njegov izravni institucijski prethodnik.

Osnovala ga je skupina kulturnih i prosvjetnih djelatnika iz Žminja, Rovinja, Pule i Zagreba. Članovi Inicijativnog odbora bili su: Gaetano Čehić, Zvane Črnja, Miho Debeljuh, Ivo Erman, Marin Franičević, Mario Hrelja, Tone Krajcar, Drago Kresina, Marijan Mačina, Mirko Paulinić, Petar Radovan, Ive Rudan, Šime Vučetić, Slavko Zlatić i Vilma Zohil. Prvi predsjednik bio je Mirko Božić, potpredsjednik Z. Črnja, a tajnica V. Zohil. Osnivačka skupština održana je 8.VI.1969. u Žminju.

Iste je godine u Žminju održan i prvi Sabor čakavskog pjesništva (SČP), kojemu su program činili znanstveni skup o čakavskoj poeziji, pjesnički recital i nastupi hrvatskih i talijanskih folklornih skupina, te natječaj za najuspjelije rukoveti čakavske poezije. Sudionici prvoga znanstvenog skupa u sklopu SČP-a 1969. bili su: Dalibor Brozović, Z. Črnja, Marko Fotez, M. Franičević, Ive Jelenović, Mario Kalčić, Ivan Katušić, Ive Mihovilović, Glorija Rabac-Čondrić, I. Rudan, Miroslav Sinčić, Dragutin Tadijanović i S. Zlatić. Među recitatorima bili su glumci: Neva Bulić, Marija Crnobori, I. Erman, Ivo Marjanović i Zorko Rajčić, a uz njih i amateri, mahom učenici iz Matuji, Pazina, Pule, Rijeke, Rovinja, Voloskog i Žminja. Te je godine predstavljena i talijanska dijalektalna poezija.

Prvih godina priređeni su znanstveni skupovi i objavljeni zbornici s temama: čakavska poezija i čakavski izraz, hrvatska dijalektalna poezija, dijalekti u odnosu na modernu književnost, dijalektalna sastavnica u Krležinim djelima, zavičajna književnost u nastavi i dr.

SČP danas je tradicionalna priredba koja se održava krajem svibnja ili početkom lipnja u Žminju, Zat kaštela, gdje u natjecateljskom duhu i ozračju prijateljstva nastupaju najmlađi čakavski pjesnici, školarci čakavčići, iz svih govorno i književno živih čakavskih područja hrvatskog priobalja od Istre do Dalmacije s otocima, te poneke čakavske oaze u unutrašnjosti (npr. Lika). SČP je i susretište čakavaca s kolegama kajkavcima (Zlatar) i štokavcima (Cernik) iz drugih domovinskih krajeva. Osim njegovanja najstarije čakavske jezično-književne matice, najtrajniji rezultat SČP-a jesu tiskovine, tj. knjižice ili brošure stihova te autorske poetske zbirke. SČP je i prigoda za razmjenu metodičkih, didaktičkih i drugih iskustava pedagoških djelatnika i stručnjaka te voditelja književnih i dramskih sekcija, a u njemu su prve javne nastupe imali mnogi poslije zapaženi pjesnici.

Zahvaljujući radu mnogih entuzijasta, pretežito prosvjetara, SČP u Žminju, uz Književni klub i časopis Istarski borac u Puli, najzaslužniji je za promicanje i razgranavanje književnog izraza mladih i najmlađih stvaralaca Istre i Hrvatske.