Romanika, stilsko razdoblje u zapadnoeuropske umjetnosti XI.–XIII. st.

U graditeljstvu, kiparstvu i slikarstvu vraćaju se prvi tragovi antičke tradicije (monumentalnost, figuralnost i plastičnost).

Pojava romanike u Istri vezuje se uz benediktinski red i crkvenu reformu, kojoj je jedan od protagonista bio Romuald. Jedno je od prvih ranoromaničkih zdanja u Istri upravo kamaldoljanski samostan i crkva sv. Mihovila na Limu, izgrađen 1041. uz financijsku pomoć Acike.

Uz nju, velika trobrodna troapsidna bazilika sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom, najveća od svih novoizgrađenih tijekom XI. st. na istočnom Jadranu, svjedoči o ranoromaničkoj tipologiji i morfologiji arhitekture: visoke apside, plitke profilacije trijumfalnoga luka, jedinstven prostor, veliki prozorski otvori zatvoreni tranzenama. Kapiteli kolonade Sv. Martina, s dekoracijom akantova lišća, izvedeni kao košare koje imitiraju palmete, imaju svoje najbliže paralele u katedrali u Caorleu, na Lidu u Veneciji, vezujući se za radionicu koja radi i u Trstu na crkvi sv. Justa.

Tijekom XI. st. u Istri sazrijevaju i neki tradicijski oblici. Dok se u predromaničkom razdoblju u arhitekturi njegovao jednostavan nerazvedeni oblik, postupno prihvaćanje romaničke morfologije ogleda se u češćoj artikulaciji fasada, vidljivoj i na dvoapsidnom tipu, koji tijekom XI. st. pokazuje sazrijevanje oblika (Mala Gospa kraj Bala); prostorno osmišljavanje gubi prvenstvo nad razradom zidnoga plašta, kao i na drugim, jednostavnijim tipovima, primjerice Sv. Kristoforu kraj Rovinja, na kojem su do kraja razrađene visoke fasade, oplemenjene skulptiranim glavama nad portalom. Isto oslanjanje na starije tipove ogleda se kod jednobroda sa zvonikom u osi pročelja, kao u Sv. Iliji kraj Bala, zvoniku u Gajani, ili onom srušenom na kapeli uza samostansku crkvu Vele Gospe kraj Bala, kojima vrijeme nastanka odaju lezene i viseći lukovi na fasadama.

U postupnom pak rastu plasticiteta ranoromaničke skulpture tijekom XI. st. i ponovnom uvođenju ljudske figure ističu se reljefi s ljudskim likom i plastičnijom obradom plohe (Vodnjan) te, kvalitetniji u izvedbi, dijelovi liturgijske opreme crkve sv. Mihovila kraj Banjola, ili pak predmeti standardne izvedbe s Lima i iz Lovreča.

Raznovrsni utjecaji na romanički stil u Istri ogledaju se ponajviše u monumentalnom zidnom slikarstvu, iako i tu prate već uhodane putove. Već dugo vezana za karolinški i otonski kulturni krug, Istra je bila neposredno izložena novim strujanjima. Tako se u Sv. Mihovilu nad Limom razvijaju u svetištu prizori zapadnjačke ikonografije u narativnom slijedu i realističkom oblikovanju, držeći se otonskih tradicija. I u novootkrivenom sloju fresaka u Sv. Martinu u Lovreču prepoznaje se kolorit i plastička obrada otonskoga slikarstva, uz elemente sjevernotalijanske slikarske tradicije. U postupnom prihvaćanju romaničkih novina stilizirani likovi u apsidi Sv. Agate kraj Kanfanara, u svojoj hijeratskoj nepokretnosti i geometrijskoj konstrukciji, slabije su kvalitete. Razvijeni prizori Kristova uzašašća nad apsidom Sv. Foške kraj sela Batvači svojim jakim kolorističkim crtežom i geometrijskom gradnjom oblika pokazuju vrhunske domete zidnoga slikarstva zapadnjačke morfologije.

Koherentnost zreloromaničke arhitekture ogleda se u Istri tek u udomaćenim tipovima ugl. jednobrodnih crkava s upisanim apsidama u začelni zid crkve. Prednjače crkve s jednom apsidom, ali i s dvjema (Sv. Barnaba i Sv. Ivan u Vižinadi). Od rijetkih troapsidnih crkava čistoćom gradnje i fino klesanim bočnim portalom ističe se crkva u Svetvinčentu. Njegujući i dalje glatko oplošje, sve su bile oslikavane, a njihov je konačni oblik ovisio o trenutačnoj upravi i vezama sa susjednim područjima. Tamo gdje je npr. posjede imao akvilejski patrijarh, nužno se ogledao stilski izraz lagunarnih prostora, poput dvobojnih nizova kamena na oplošju Sv. Elizeja u Draguću. Druge se pak crkve vezuju više uz kontinentalne poticaje, poput Sv. Jurja kraj Završja, gdje nad južnom apsidom jednobrodne troapsidne crkve strši zvonik.

U Istri romaničkoga doba veliki graditeljski zahvati bili su rijetki. Takva je bazilika sv. Sofije u Dvigradu (XII. st.), trobrodno zdanje na stubovima, s upisanim apsidama u začelni zid, što dominira završetkom Limskoga kanala iznad utvrđenoga grada. Nešto je kasnijega postanka bazilika sv. Marije u vrsarskoj luci (XIII. st.), čiji kapiteli pokazuju veze s Venecijom. Klaustar samostana u Sv. Petru u Šumi, premda poslije pregrađivan, plastički razvijenim kapitelima svraća pozornost na domete skulptorskog izraza. O njima pak više svjedoče fragmenti liturgijske opreme Sv. Sofije u Dvigradu, poglavito njezina ciborija.

No, zamah graditeljske djelatnosti, započet u XI. st., nije vidljiv samo u crkvenoj gradnji, nego i u stambenoj arhitekturi u gradovima, burgovima i utvrđenim naseljima. Od XI. do XIII. st. stvoreni su prvi monumentalni okviri srednjovjekovnog života. Razdoblje puna procvata gradskih komuna u XII. i XIII. st. vrijeme je procvata civilne arhitekture i gradogradnje. Tako se obnavljaju ili podižu nove zidine Poreča i Pule, te grade mnoge zgrade javnoga značaja. Stambene kuće i palače pokazuju sve stilske elemente romanike, koja se tako doista ne ograničava samo na reprezentativnu sakralnu arhitekturu, nego prožima čitav javni prostor (kanonička kuća u Poreču iz 1251., ili romanička kuća pokraj trga Marafora u Poreču iz XIII. st.). I u središnjoj Istri podižu se utvrde, burgovi feudalaca, od kojih su tek rijetki preživjeli u fragmentima, poput palače u Motovunu, najveće romaničke palače u Hrvatskoj, gdje kroz kasnije pregradnje proviruju romaničke bifore kubičnih kapitela.

Zidno je slikarstvo u Istri već imalo dugu tradiciju, pa niti zrelo romaničko doba ne napušta modele ukočenih likova i kontraste uglavnom rumenih boja (Sv. Petar u Trvižu). I dalje se prepleću utjecaji talijanskoga sjevera i srednjoeuropskoga slikarstva, uglavnom ovisni o političkoj pripadnosti pojedinoga područja. Bizantski su utjecaji, preko akvilejskoga kruga, vidljivi na freskama u Sv. Jeronimu u Humu.

I skulptura je dosljedno pratila razvoj zapadne umjetnosti, a nova je morfologija sporo ali ustrajno ulazila u još tvrdoćom obilježena djela, poput skulptura s općinske palače u Puli, koje se smatraju posljednjim izdankom treće romanike, ali i začetkom gotičkog kiparstva. Na isti se način procjenjuje i nekoliko drvenih raspela (Bale, Galižana, Gračišće), koji romaničku morfologiju unose duboko u XIII. st.

Složenost likovnih strujanja u kasnoj romanici pokazuje i zidno slikarstvo, poglavito u ruralnoj sredini, u rasponu od gotovo retardiranih ciklusa u istarskoj unutrašnjosti (Sv. Elizej u Draguću, Sv. Marija Magdalena u Bazgaljima), do zanatski dobro razrađenih slikarija majstora Ognobenusa Trevisanusa u crkvi u Svetvinčentu, u najopsežnijem istarskom ciklusu fresaka. I dok su te iznimne freske stilski još konzervativne, nova paleološka iskustva već se naziru na mozaicima ciborija u Poreču, što ga je naručio biskup Oton 1277.

Više ilustracija s podacima na stranicama Istarska kulturna baština - Patrimonio culturale istriano: http://www.ppmi.hr/hr/patrimonio/katalog-predmeta/?q=romanika&order=title

Slike