Rijeka (tradicionalno Rekȁ i Ríka, tal. Fiume), grad i najveća hrvatska luka na obali istoimenoga zaljeva (45°20′N; 14°25′E), 107 964 stanovnika (2021.); upravno sjedište gradske vlasti i Primorsko-goranske županije.

Jedno je od najvažnijih hrvatskih gradskih središta. Nalazi se na padinama planinske barijere usporedno s morskom obalom, na važnom prometnom položaju, na kojem se pomorski putovi s juga susreću s kopnenim putovima koji se preko najnižih prijevoja (Postojnska vrata 698 m, Gornje Jelenje 929 m) spuštaju do mora.

Povezana je željezničkim prugama (od 1873.) sa Zagrebom i Ljubljanom te cestama (Trst, Ljubljana, Zagreb, Zadar, Pula). Cestogradnja u novije vrijeme pridonosi poboljšanju veza sa srednjom Europom. Važna je putnička i trgovačka luka s brodograđevnom industrijom (brodogradilišta 3. maj i Viktor Lenac), tvornicom dizelskih motora, brodskih dizalica, brodske opreme, papira (ugašena), prerađivačkom industrijom, petrokemijom (rafinerija nafte).

Središte je kulturnog, obrazovnog i znanstvenog života s muzejima (pomorski i povijesni muzej, gradski muzej, prirodoslovni muzej), galerijama, knjižnicama i kazalištima, a 2020. bila je Europska prijestolnica kulture. Jako je izdavačko središte (knjige i novine) te sjedište Sveučilišta utemeljenog 1973. Gravitira joj sjeveroistočni dio Istre, odakle se preselio dio stanovnika, a dio radne snage putuje na rad, posebno od izgradnje Tunela Učka (1981.).

Prvo naselje bila je liburnska gradina na Trsatu, koja je u rimsko doba napuštena jer nastaje municipij Tarsatika (Tarsatica) na drugoj strani Rječine, uz njezino ušće. Na izmaku antike i u srednjem vijeku život se vratio na Trsat, a uz Rječinu je nastalo naselje Flumen Sancti Viti (njem. St. Veith am Pflaum). Od XIV. do XV. st. Rijeka je u vlasti Devinskih i knezova Krčkih te obitelji Walsee, od kojih je 1465. preuzimaju Habsburgovci. Tada su utvrđeni kaštel i trgovačko-ribarsko naselje opasani zajedničkim bedemom. Nakon krize uzrokovane najprije blizinom turske opasnosti a potom i austrijsko-mletačkim sukobima, Karlo VI. proglasio je 1719. Rijeku slobodnom lukom, koja se počinje gospodarski razvijati. Izgrađena je cesta za Karlovac (Karolina) i Trst, a nastaju i prvi manufakturni pogoni. Carica Marija Terezija reskriptom je 1779. proglasila Rijeku zasebnim tijelom pridruženim ugarskoj kruni, te ona tada postaje glavna mađarska izvozna luka. To je osobito došlo do izražaja 1870.–1914., kada se razvila u snažnu luku i industrijsko središte. Nakon I. svjetskog rata zauzeo ju je Gabriele D’Annunzio (1919.), 1920.-24. je bila samostalnom državom, a potom je pripojena Italiji. Tada je uspostavljena granica na Rječini, tako da je Sušak bio u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a Rijeka u Italiji. Pariškim mirovnim ugovorom 1947. pripala je Jugoslaviji (Hrvatskoj), nakon čega je ujedinjena sa Sušakom.

Od antičke Tarsatike ostali su samo skromni arheološki nalazi (tzv. Stara vrata). Od XIV. st. postojao je augustinski samostan s crkvom sv. Jeronima iz XV. st., otkad potječe i zborna crkva Uznesenja Marijina, barokizirana u XVII. st. Isusovačka crkva sv. Vida sagrađena je u XVII. st. na mjestu crkve staroga zaštitnika grada, u baroknom slogu. Uz nju je postojao kolegij i sjemenište. Gradski toranj iz XV. st. dobiva današnji izgled početkom XVIII. st. (sat, reljefi Leopolda I. i Karla VI.). Izvan bedema nova se četvrt širi prema moru nasipavanjem obale, posebice tijekom XIX. st., kad nastaju brojne građevine historicističkih stilova (zgrada Radio Rijeke, kazalište, Palazzo Modello). Značajni su i Guvernerova palača, groblje na Kozali te neboder u stilu modernizma (Umberto Nordio, 1939.).

U srednjem vijeku Rijeka je od kraja XI. (ili početka XII.) st. bila dio njemačke Istarske markgrofovije, a potom Istarske knežije pridružene habsburškoj Kranjskoj. Carica Marija Terezija dodijelila je grad 1776. Hrvatskom Kraljevstvu, a 23.IV.1779. izravno Ugarskom Kraljevstvu kao zasebno tijelo (corpus separatum). Riječko je područje bilo spona između Istre i drugih hrvatskih zemalja. S Istrom je dijelila sudbinu i u prvoj polovici XX. st., a poslije II. svjetskog rata izrasla je u najveći hrvatski grad sjevernog Jadrana, pa u mnogo čemu predstavlja središte kojemu gravitira dio Istre.

Grad Rijeka je jedinica lokalne samouprave čije su granice identične onima samoga naselja, a samoupravno je organizirana u 33 mjesna odbora. Na sjeverozapadu i zapadu graniči s područjima Kastva, Matuji i Opatije, a u uvali Preluk, čiji istočni dio potpada pod Rijeku (Mjesni odbor Kantrida), istočna je obalna granica Istre.

Grb Grada Rijeke temelji se na grbu koji je Rijeci poveljom od 6.VI.1659. dodijelio car Leopold I. Na ovalnom štitu crvenog osnovnog polja, dvoglavi je crni orao, objema glavama gledajući udesno (heraldički ulijevo), kljunova otvorenih i crvenih jezika isplaženih, obaju krila jednako uzdignutih, desnom nogom stojeći na srebrnoj (bijeloj) stijeni, lijevom drži vrč prirodne boje iz kojeg obilno teče modra voda koja se razlijeva svud oko stijene. Noge i kljunovi orla su zlatni (žuti). Zastava je okomita, plave boje, s gradskim grbom u sredini.

Dan Grada Rijeke je 15. lipnja, blagdan gradskoga zaštitnika sv. Vida. Svečano se obilježavaju i 3. svibnja - dan oslobođenja Rijeke od fašizma 1945. te 10. svibnja - blagdan svetišta Majke Božje Trsatske.

http://www.rijeka.hr/
https://visitrijeka.hr/

Slike