Frankopani (Frankapani), velikaška obitelj.

Do XV. st. poznati kao knezovi Krčki, kada u duhu renesanse nastoje svoje podrijetlo vezati uz rimsku plemenitu obitelj Frangipani.

Prvi je poznati član obitelji knez Krka Dujam (1118.–63.), a posljednji je živući u Hrvatskoj bio knez Fran Krsto Tržački (1643.–71.). Kao dvojni vazali (Mletačke Republike i Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva) uspjeli su svoje posjede proširiti diljem zapadnog dijela Hrvatske te postati nasljednim županima, odnosno knezovima (grofovima) u Vinodolu, Modrušu i Gackoj, te vlasnicima Senja, Brinja, Otočca, Slunja, Drežnika, Cetina, Ozlja i niza manjih gradova na tim prostorima.

U povijesti Istre traga su ostavili Fridrik III. Krčki (u izvorima se javlja 1310.–33.), Katarina, kći zadnjega vlasnika otoka Krka Ivana VII. Mlađega (1434.–86.), Krsto Modruški (1482.–1527.), te braća Nikola IX. (1586.–1647.) i Vuk Krsto (1589.–1652.) Tržački.

Venecija je u svibnju 1331. konačno uspjela obračunati s obitelji Castropola, zadnjim predstavnicima vlasti istarskog markgrofa (tada je markgrofom bio akvilejski patrijarh Pagano della Torre) u južnom dijelu Istre te potpuno zavladati Pulom. Mlečanima je, na poziv dužda Francesca Dandola, svojim banderijem i ratnom mornaricom pomogao Fridrik III. Krčki. Za tu je uslugu nagrađen mjestom podestata u Miljama (potvrđen 17.XI.1331), ali nadoknadu troškova za akciju u Puli (10 000 libara) nikada nije dobio. Nakon što je na prijevaran način Mletačka Republika došla u posjed otoka Krka (1480.), knez Ivan VII. Krčki bio je prisiljen živjeti s obitelji u Veneciji, gdje mu je za Krk ponuđena godišnja pripomoć od 1000, a kćeri mu Katarini miraz u iznosu od 5000 mletačkih dukata pod uvjetom da se uda za mletačkoga patricija. Ivanu je 1481. uspjelo pobjeći iz Venecije, dok su mu supruga Elizabeta Mauroceno i kći Katarina ostale u Veneciji i prihvatile mletačku ponudu. Katarina se potom dva puta udavala za patricije moćnih mletačkih obitelji (prvi joj je suprug bio Francesco Dandolo, a drugi Andrea Foscolo), dobivši kao miraz vlastelinstvo i kaštel Svetvinčenat u Istri. Kako nije imala nasljednika, oporučno je (1520.) baštinikom imenovala svoga najbližega rođaka Ivana, sina Bernardina Frankopana Modruškoga. Premda je u oporuci bila riječ samo o posjedima koji su bili dijelom njezina miraza, Ivan i Bernardin nisu se uspjeli domoći Svetvinčenta, već je u Veneciji ostavinskom raspravom odlučeno da taj posjed može naslijediti samo jedna od mletačkih obitelji koja je bila rodbinski i ženidbom vezana s Katarinom (Dandolo, Foscolo, Morosini). Naposljetku je vlasnikom postao Pietro Morosini.

U ratu Kambrejske (Cambraiske) lige knez i grof Krsto (1482.–1527.), sin Bernardina Modruškoga, bio je carskim savjetnikom te postojnskim i kraškim kapetanom, a poslije smrti cara Maksimilijana (1519.) i kraškim i rašporskim kapetanom cara Karla te vrhovnim konjušnikom nadvojvode Ferdinanda. Za zasluge stečene u tom ratu od Maksimilijana je 1510. dobio posjed Novigrad (Newhaws, Castel Nuovo), odnosno Podgrad u sjevernoj Istri, i 1511. grad Postojnu. Kako je bio rašporskim i kraškim kapetanom, nastojao je na svoje stečevine naseliti podložno stanovništvo s osmanlijskim pohodima opustošenih imanja oca Bernardina. U tom je razdoblju Krsto napučio, primjerice, Žejane i Mune. U istarskoj historiografiji upamćen je kao habsburški vojskovođa koji je 1509. osvojio i razorio Rašpor. Mlečanima je uspjelo preoteti Rašpor 1511., kada su i donijeli odluku da se sjedište kapetana preseli u Buzet i da se rašporska utvrda najvećim dijelom poruši. Protivno odredbama primirja između Venecije i Njemačkog Carstva, rašporski je kapetan Franjo Marcello dao 1513. obnoviti utvrdu, ali ju je Krsto s kapetanom Nikolom Rauberom na prepad nanovo osvojio i dao porušiti do temelja. Krsto je 1514. zarobljen, a Mlečani ga kao najopasnijega habsburškoga vojskovođu nisu puštali na slobodu, premda se za njega nudila golema otkupnina. Uspio je pobjeći tek 1519. Sva su mu imanja u Istri oduzeta kada je prilikom izbora novoga kralja u Hrvatskoj i Ugarskoj stao na stranu Ivana Zapolje, protukandidata Ferdinanda Habsburškoga.

Kao zapovjednici austrijskoga nadvojvode i cara Matije Habsburškoga (1612.–19.) braća su Nikola i Vuk Krsto Tržački dočekali upad cernide i mletačkih plaćenika, koji su uz podršku mnogih mletačkih brodica i jedne galije namjeravali uništiti tršćanske solane u Žavlju. Tržački su na čelu hrvatskih i austrijskih postrojba, međutim, hametice potukli mnogobrojnu mletačku vojsku (24.XI.1615.) i potom krenuli u ratni pohod na područje čitave mletačke Istre. Žavljanska sramota, kako je poraz 1616. nazvao generalni providur Istre Marko Loredan, te pohod Tržačkih, kojemu su se pridružili senjski uskoci i naoružani seljaci austrijskoga dijela Istre, bili su događaji kojima je započeo Rat za Gradišku, poznatiji kao Uskočki rat.