U Istru su feudalni odnosi počeli prodirati s dolaskom franačke vlasti u VIII. st., o čemu svjedoče pritužbe istarskih posjednika na Rižanskoj skupštini.

Do XII. st. razvila su se razmjerno velika crkvena i svjetovna vlastelinstva, uglavnom kraljevskim darivanjima, dok su gradovi na zapadnoj obali uspjeli sačuvati svoju autonomiju s dijelom gradskog područja. Najveći je posjednik u Istri XII–XIV. st. bio Akvilejski patrijarhat. U XI. st. počinje se oblikovati sloj dvorskih službenika i vojnika kojima se povjerava uprava nad crkvenim i svjetovnim imanjima (odvjetnici i ministerijali). Oni su se s vremenom, u većoj ili manjoj mjeri, osamostalili i neki od njih uspjeli su zasnovati svoja vlastelinstva (npr. Gorički). Od XIII.st. počinju se naturalna podavanja pretvarati u novčana, koja će prevladati do početka XV. st.

Istra je od XV. do kraja XVIII.st. bila podijeljena granicom između mletačkog i habsburškog posjeda, što je bila i granica dvaju različitih sustava gospodarskih odnosa. U mletačkom dijelu prevladavao je kolonat: seljak je držao zemlju u zakupu i za to bio dužan različita podavanja. Morao je i plaćati poreze, sudjelovati u javnim radovima, prevoziti trupce za mletački arsenal (karatada), služiti u mletačkim postrojbama, koje su se borile i izvan Istre, te na brodovima. Ipak, u mletačkom su se dijelu više nego u austrijskome zadržali slobodni seljaci. To se odražavalo u višem stupnju seoske samouprave i njezinoj podređenosti javnopravnim gradskim tijelima, što je sprječavalo ukorjenjivanje patrimonijalnoga sudstva. U pojedinim dijelovima mletačke Istre postojale su i feudalne gospoštije iz razdoblja prije pada pod mletačku upravu, a Venecija je takve odnose zadržala dajući ili prodajući na dražbi ta vlastelinstva svojim patricijima. Tako su Gravisi stekli Kostel, Furegoni Kaštel, Loredani Barban i Rakalj itd. Kada bi pak Mletci došli u posjed pojedine seoske općine, podvrgnuli bi ju obližnjoj gradskoj općini.

Habsburški posjed (Istarska knežija) bio je po značajkama podložničkih odnosa bliži klasičnom feudalnom ustroju s kmetovima kao obrađivačima zakupnicima i zemaljskim gospodarom kao glavnim ustrojiteljem i nositeljem javne vlasti. Zbog toga je povijest Knežije prožeta mnogobrojnim seljačkim bunama. Obveze kmetova bile su uređivane urbarima. Prema urbaru Pazinske knežije iz 1498., od naturalnih su podavanja seljaci bili dužni davati desetinu (od svih vrsta žitarica te vina, ovaca i dr.), dežmu (u određenom omjeru prema imovini), činž (određena količina, neovisno o urodu), čašćenje (podavanje za blagdane) i još neka podavanja osobita za pojedino selo ili vrstu seoskoga gospodarstva. Od novčanih davanja morali su plaćati pravo (na određene blagdane, npr. »pravo sv. Jurja«), porez (u pravilu na Miholju) i daću za sječu drva. Bili su obvezani raditi i na gospodarovoj zemlji, krčiti šumu, kositi sijeno i dovoziti ga u feudalčev dvor, kao i prevoziti sve što gospodaru ustreba – nositi poštu, raditi na izgradnji i održavanju utvrda i dvorova. Osim toga postojao je i niz radnih obveza posebnih za pojedina sela ili područja (peći vapno, čuvati stražu u utvrdi, sudjelovati u lovu i dr.). Taj je urbar zabilježio i postojanje seljaka plemića (edleüt pawrnn) u Gračišću, tada najnaseljenijoj i najrazvijenijoj općini Knežije. Reforme Marije Terezije i Josipa II., provođene 1747.–89. radi izgrađivanja apsolutističke uprave i povećanja poreznih prihoda, bitno su ograničile značenje vlastelinstva u upravi i sudstvu te se izravno umiješale u odnos između feudalca i podložnika.

Dolazak francuske uprave značio je ujedinjenje Istre i početak ukidanja razlika između dvaju stoljećima razdvojenih područja. Francuske su reforme pretvorile vlastelinstva iz javnopravnih organizama u privatnopravne, a država je preko svojih ureda sama ubirala poreze. Napoleonovim padom Austrija je, stekavši cijelu Istru, ukinula francuske reforme i u određenoj mjeri obnovila stari poredak, ali potpuni povratak na prijašnje stanje više nije bio moguć. U Austrijskom Carstvu, pa tako i u Istri, feudalizam je ukinut 1848., kada je ukinuta svaka osobna podložnost te tlaka i daća koja potječe od podložništva i kada su seljačka gospodarstva prešla u potpuno vlasništvo seljaka (Zakon o ukidanju kmetstva, 7.IX.1848.).

Ostatci kolonatskih odnosa ukinuti su tek agrarnom reformom nakon II. svjetskog rata (Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, 1945.).