Fabiani, Max (Maximilian, slov. Max, tal. Massimo), arhitekt (Kobdilj kraj Štanjela, 29.IV.1865. – Gorica, 18.VIII.1962.).

Diplomirao 1892. na Politehnici u Beču. Godine 1892.-96. bio suradnikom Otta Wagnera, a zatim asistentom na Politehnici u Grazu. Na Politehnici u Beču 1917. postao je redovitim profesorom kompozicije, arhitektonskog crtanja i povijesti umjetnosti. U tom je razdoblju u Beču projektirao trgovačke kuće Portois & Fix, Artaria & Reithoffer i Uraniju, a u Ljubljani kuću Kleinmayr–Bamberg i Jakopičev paviljon.

Nakon I. svjetskog rata preuzeo je vodstvo obnove porušenih naselja u Goričkoj i Gradiškoj, gdje su do izražaja došla njegova rješenja u rekonstrukciji povijesnih ambijenata, a od 1920. radio je na obnovi Gorice. Od 1944. stalno je živio u Gorici.

Uz arhitekturu i urbanizam bavio se i poviješću umjetnosti i esejistikom. Zajedno s Jožom Plečnikom postavio je temelje moderne slovenske arhitekture. U Opatiji je 1896. izgradio zgradu Lječilišta za državne službenike (Dom zdravlja), a 1901. vilu Schwegel. Godine 1910.-12. na Velom Brijunu za nadvojvodu Franju Ferdinanda izgradio je vilu (Titova rezidencija), oko koje je uredio veliki park, te obnovio crkvicu sv. Germana.