Erman, Ivo, dramski glumac (Žminj, 10.II.1912. – Pula, 26.I.2003.).

S obitelji je 1923. iz Istre prebjegao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te se školovao u Istarskom đačkom internatu u Karlovcu (koji je bio nastavak ukinute hrvatske gimnazije u Pazinu) i u Zagrebu, gdje je maturirao 1932. Neko je vrijeme studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon što mu je zbog ljevičarskih ideja i djelovanja u Istarskom akademskom klubu oduzeta državna stipendija (više je puta bio i uhićen), otišao je u Beograd, gdje je 1938.–39. pohađao studij kazališne umjetnosti.

Glumom se počeo baviti u amaterskim kazališnim družinama, a od 1939. glumi u Umetničkom pozorištu u Beogradu koje je 1943. zatvoreno, pa Erman prelazi u Narodno pozorište u Šapcu. Nakon rata, 1949., premješten je u Narodno pozorište u Kragujevcu, u jesen 1951. vraća se u šabačko kazalište, a u rujnu 1953. postao je članom Narodnoga kazališta u Puli, gdje je igrao do umirovljenja 1969.

Ostvario je brojne uloge (oko 200) u svjetskim i hrvatskim klasičnim kazališnim komadima. Važnije su: Dundo Maroje (Marin Držić), Ignjat Glembaj (Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi), Prohor (Maksim Gorki, Vasa Železnova), Barun Lenbach (M. Krleža, U agoniji), Arkadije Srećković (Aleksandr Nikolajevič Ostrovski, Šuma), Besemjenov (M. Gorki, Malograđani), Jole (Pero Budak, Mećava), Malvolio (William Shakespeare, Dvanaesta noć, ili kako vam drago), Bartolo (Pierre Augustin Beaumarchais, Figarov pir), Vojnicki (Anton Pavlovič Čehov, Ujak Vanja), Pavle Marić (Branislav Nušić, Pokojnik), Kaleb (Charles Dickens, Cvrčak na ognjištu), Laurent (Émile Zola, Thérèse Raquin), Grigorij (A. N. Ostrovski, Bez krivice krivi), Sudac Jakopović (August Šenoa - Milivoj Dežman, Zlatarovo zlato), Dorn (A. P. Čehov, Galeb), Ževakin (Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Ženidba) i dr.

U dramskoj televizijskoj seriji Ča smo na ovon svitu (1973., redatelj Daniel Marušić, prema zbirci pripovijedaka Libar Marka Uvodića Splićanina) igrao je ulogu Mate Kašuna.

Kao dobar interpretator čakavskog narječja, recitirao je istarsku čakavsku poeziju, poglavito Matu Balotu i Draga Gervaisa, a Jugoton je 1967. izdao ploču Gervaisovih pjesama u Ermanovoj interpretaciji. Glas mu se čuje i na ploči mješovitog zbora Radio-televizije Zagreb sa skladbama Ivana Matetića Ronjgova (Jugoton, 1966.), a govorio je čakavsku poeziju i na prvom Saboru čakavskog pjesništva 1969. u Žminju, kojemu je bio i jedan od inicijatora. Od 1960-ih je (neko vrijeme s Vitomirom Ujčićem) interpretirao pučke dijaloške crtice aktualnosti Jurina i Franina na priredbama te ih snimao za istoimene emisije Radio Pule.

Erman se uz glumu bavio i slikarstvom te je iza sebe ostavio gotovo 3000 radova u raznim tehnikama, među kojima su uspješni pejzaži Žminja i portreti. Neki od tih radova danas se nalaze širom svijeta.

Bio je 1972. među prvih šestero dobitnika tada ustanovljene Plakete Marulić Čakavskog sabora.

Pokopan je na žminjskom groblju.