Dužd (mlet. doxe, od lat. dux: vođa, u srednjovjekovnom latinskom u značenju knez, vojvoda), naziv za najvišu mletačku, poslije i đenovešku i pizansku magistraturu.

Mletački dužd je u početku bio carski dužnosnik s civilnim ovlastima, a od VIII. st. u svojim je rukama koncentrirao vojnu vlast, afirmiravši se kao glavni eksponent oligarhije. Funkcija dužda uvijek je bila izborna, a od 1172., kada je izbor s Narodnoga zbora (Assemblea popolare) prešao na Veliko vijeće (Maggior consiglio), doživljava stalno opadanje administrativnih prerogativa. Na kraju uspijeva očuvati samo formalni autoritet, naglašen raskošnim ceremonijalom, uz nastavak obnašanja vojnog zapovjedništva.

Prema tradiciji, prvi se dužd zvao Paulucije (ili Pavao Lucije) Anafest (Paoluccio/Paolo Lucio Anafesto) (697.–717.), ali nema čvrstih dokaza da je postojao; odnosno da nije riječ o legendarnoj osobi. Posljednji je bio Ludovik (Lodovigo) Manin (1789.–97.).

Za dužda se vezuje običaj njegova vjenčanja s morem (sposalizio del mar): na ukrašenoj bi galiji (bucintoro) bio dovezen pred obale Lida, gdje bi u more bacao zlatni prsten. Tom se ceremonijom (koja se obavljala povodom blagdana Uzašašća, Festa dela Sensa, Sensova) htjela naglasiti mletačka prevlast nad Jadranom, koji su Mlečani na vrhuncu svoje moći nazivali Mletačkim zaljevom (Golfo de Venexia, Benečanski/Mletački kulaf).