Dragȕć (i Dragȗć, tal. Draguccio), naselje u središnjoj Istri (45°20′N; 14°1′E; 359 m nadmorske visine); 56 stanovnika (2021.), 17 km sjeveroistočno od Pazina; općina Cerovlje.

Leži kraj ceste Pazin – Cerovlje – Buzet, iznad slijeva Butonige.

Stanovnik je Dragućȃn i Dragućȁn, stanovnica Dragućȃnka, a pridjev dragȕćski i dragȗćski.

Stanovništvo se tradicionalno bavi poljodjelstvom (vinova loza, masline, smokve, trešnje) i stočarstvom (goveda, svinje), a u novije doba turizmom (kuće za odmor).

Na brdu iznad Draguća (Stari Draguć, 504 m), ostatci su prapovijesne gradine. U rimsko doba područje je bilo naseljeno, ali slabo romanizirano.

Naselje je nastalo kao feudalni kaštel na vrhu hrpta, oko XI. st., kada je u posjedu istarskih markgrofova. Spominje se 1102. u darovnici Ulrika II. (u obliku Dravuie), kojom prelazi pod vlast akvilejskoga patrijarha, a 1350. pripojen je Pazinskoj knežiji. Nakon mletačko-austrijskoga rata početkom XVI. st., Draguć je 1523. došao pod vlast Venecije. U njemačkim izvorima naziva se Dragutsch, a u mletačkim izvješćima Draguchi. Bio je važna vojna točka u obrani mletačke granice prema Knežiji, a stradao je 1615. u Uskočkome ratu, kao i u epidemiji kuge odmah nakon njega.

Na području kaštela u XV. st. sagrađena je župna crkva Sv. križa (poslije je više puta obnavljana), a nakon Uskočkog rata cijelo je dotadašnje podgrađe okruženo jedinstvenim zidinama s ugaonim kulama (izgradio mletački providur Francesco Basadonna). Na glavnom je trgu ispred crkve i bastiona općinski zdenac, općinska zgrada i fontik. Već tada se naselje počelo širiti prema jugoistoku, a tijekom XVIII. i XIX. st. dodatno je prošireno, kada je oblikovana cijela glavna uzdužna ulica s baroknim i klasicističkim bogatim kućama.

U župnoj crkvi inventar je uglavnom iz XIX. st. (mramorni oltar, oltarna slika Venerija Trevisana). Na istočnom je ulazu u naselje crkva Sv. krunice (Sveta Marija od Ružara), izgrađena 1641. na mjestu ranije i više puta obnavljana, u kojoj su mnogobrojne umjetnine (rezbareni oltar s palom, kasnogotički kip Blažene Djevice Marije od Karmela, nekoliko drvenih retabla s likovima svetaca i više oltarnih slika). Grobljanska crkva sv. Elizeja, uz prilaznu cestu, romanička je građevina iz XII.–XIII. st., s upisanom polukružnom apsidom i ravnim stropom, te preslicom na pročelju. Osobitost joj je koloristički efekt vanjskih zidnih ploha, dobiven naizmjeničnim slaganjem redova kamenja tamnije i svjetlije boje. Oltarni stup joj je rimski nadgrobni spomenik. Na zidovima su otkrivene i restaurirane romaničke zidne slike s jakim bizantskim ikonografskim utjecajem (početak XIV. st.). Na zapadnom rubu hrpta naselja, izvan njega, crkvica je sv. Roka, s početka XVI. st., pravokutna tlocrta, sa šiljasto-bačvastim svodom, preslicom na pročelju i trijemom iz 1565. Svi zidovi i svod prekriveni su zidnim slikama koje je izradio istarski slikar Antun s Padove, tj. iz Kašćerge (glagoljski natpis iz 1529., latinski natpis iz 1537.), spajajući pučki izraz s renesansnim oblicima.

Od 1999. u mjestu se održava glazbena manifestacija Bajsi u Draguću (nastavak ranije Z bajson po Istri) kojom se popularizira svirka na tom tradicijskom instrumentu.

U Draguću je 2015., u okviru europskog projekta Revitas, u dvokatnici nekadašnje škole otvorena Kuća fresaka, s info-punktom i malom galerijom, koja od 2017. djeluje kao odjel Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u Puli. U Kući fresaka organiziran je niz simpozija i seminara na području kulturne baštine, radionice o izradi zidnih slika, edukacija za nastavnike i turističke djelatnike, izdano je nekoliko publikacija te pokrenuta online baza kulturne baštine pod nazivom Istarska kulturna baština / Patrimonio culturale istriano (http://www.ppmi.hr/hr/patrimonio/).

Zahvaljujući svojoj slikovitosti Draguć je od druge polovice XX. st. česta kulisa za snimanje domaćih i inozemnih filmova i televizijskih serija, pa ga u medijima zovu i „istarskim Hollywoodom“.

https://www.ppmi.hr/hr/lokacije/kuca-fresaka-u-dragucu/

Slike