Dobrila, Juraj, biskup i narodni preporoditelj (Veli Ježenj, 16.IV.1812. – Trst, 13.I.1882.).

Školovao se u župnoj pučkoj školi u Tinjanu (1820.–24.), a zatim kod franjevaca u Pazinu (normalka, 1824.–26.) i Karlovcu (niža i viša gimnazija, 1826.–32.). Pohađao je sjemenište u Gorici (1834.–38.), gdje je studirao filozofiju (1832.–34.) i bogosloviju (1834.–38.). Za svećenika je zaređen 1837. te je inkardiniran u Tršćansko-koparsku biskupiju. Već se za školovanja, posebno u Karlovcu i Gorici, približio idejama hrvatskog i slovenskog nacionalnog pokreta, spoznajući negativni utjecaj njemačkog i talijanskog upravnog i gospodarskoga sustava na razvitak hrvatskog i slovenskog naroda u Istri. Kao svećenik kratko je službovao u Munama i u Hrušici kod Podgrada, a potom je 1839.–42. studirao bogosloviju u Beču, gdje je živio u zavodu Augustineum. Doktorirao je iz teologije (Nauka crkvenih otaca o sakramentu ispovijedi). Ondje je upoznao Josipa Jurja Strossmayera, čije su mu se ideje učinile prikladnima i za istarske prilike.

Od 1842. službovao je u Trstu, gdje je bio kapelan, propovjednik i kateheta, privremeni ravnatelj glavne pučke djevojačke škole, savjetnik Biskupijskoga konzistorija, ispitivač dogmatskoga bogoslovlja, rektor sjemeništa, privremeni profesor pastoralnoga bogoslovlja. Godine 1854. postao je kanonikom i župnikom tršćanske katedrale, a 1856. savjetnikom Biskupijskoga suda za ženidbene sporove. Politički se javno odredio 1848., kada je pristupio Slavjanskomu društvu u Trstu. U to je vrijeme počeo intenzivno raditi na školovanju hrvatskih intelektualaca, kojih do tada, osim nešto nižega svećenstva, u Istri nije gotovo ni bilo. Odgojno-obrazovna djelatnost bila je središtem njegova preporodnoga djelovanja, a 1854. objavio je u Trstu molitvenik Otče, budi volja tvoja! Molitvena knjiga s podučenjem i naputjenjem na bogoljubno življenje, koji je dugo bio jedini tekst na hrvatskom jeziku u Istri, te je postao simbolom hrvatske nacionalne kulture i pismenosti druge polovice XIX. st. u Istri i na Kvarneru; do potkraj XX. st. tiskan je u 20-ak izdanja.

Na prijedlog cara Franje Josipa I. papa Pio IX. ga je 1857. imenovao porečko-pulskim biskupom. Zaređen je u Gorici 2.V.1858., a ustoličen u Poreču 17.V.1858., te je postao prvim istarskim Hrvatom novijega doba na biskupskoj stolici. Prvi je koji je svoju inauguralnu poslanicu uputio vjernicima i na hrvatskom jeziku.

Od 1861. do smrti bio je virilnim članom Pokrajinskoga sabora u Poreču te predstavnikom u bečkom parlamentu (do 1873.). U političkim tijelima neuspješno se suprotstavljao istarskim talijanskim političarima koji su nastojali ograničiti i usporiti osamostaljenje hrvatske većine u Istri, a u drugoj polovici 1860-ih nije više sudjelovao u njegovu radu kako bi očuvao dostojanstvo biskupskoga položaja. Od 1868. pokrenuo je drugi način borbe za narodno prosvjećivanje, te je svojim autoritetom i organizacijskim sposobnostima predvodio nacionalni pokret za politička, gospodarska i kulturna prava Hrvata u Istri, a odlučno je utjecao na pokretanje prvih hrvatskih novina i časopisa u Istri. Tako su počeli izlaziti kalendar Istran (1869.) te Naša sloga (1870.). Osim toga, pomagao je otvaranje hrvatskih čitaonica, prosvjetnih i gospodarskih udruga i sl.

Kao svećenik i biskup punu je pažnju poklanjao svakomu vjerniku bez obzira na nacionalnu pripadnost; u Istri je razvio živu pastoralnu i karitativnu djelatnost, a uspješno je vodio i poslovanje biskupije, riješivši naslijeđene dugove i povećavši prihode. Podupirao je biskupa Strossmayera i njegove ideje razvitka Rimokatoličke crkve na Prvom vatikanskom koncilu (1869.–70.). Na carev prijedlog 1875. razriješen je dužnosti porečko-pulskoga biskupa te imenovan tršćansko-koparskim biskupom. Ustoličen je u Trstu 26.IX.1875. i ondje je do smrti nastavio djelovati na isti način u pastoralnom i društvenom pogledu.

Dobrilino je publicističko djelovanje vrlo plodno, ali tekstove, najviše u listu Naša sloga, gotovo nikad nije potpisivao, pa ih je nemoguće sa sigurnošću prepoznati. U Dobrilinoj ostavštini očuvano je više rukopisa: zbirka poslovica, priča, zbirka nacrta propovijedi (pod naslovom Različito cvijeće) i dr. Mnogo njegove izvorne pisane građe uništeno je nakon smrti. Zna se da je pisao Povijest Prvoga vatikanskog sabora, ali nedovršeni rukopis nije očuvan. Bavio se i prevođenjem dijelova Svetog pisma.

Njegovi su pranećaci svećenik i političar Šime Červar i odvjetnik i političar Gjuro (Đuro) Červar.

Slike