Defrančeski (Defranceschi), Ante, pedagog i pedagoški pisac (Ližnjan, 1.II.1894. – Skrad, 27.IX.1949.).

Učiteljsku školu u Kastvu završio je 1912. Iste godine zaposlio se u Družbinoj školi u Kašteliru, a zatim u Materadi. Sudjelovao je 1913. u pokretanju i razvijanju kulturnoga života te buđenju nacionalne svijesti u selima Bujštine.

Na početku I. svjetskog rata bio je mobiliziran, otišao na rusku bojišnicu i bio zarobljen.

Nakon rata i talijanske okupacije Istre, zbog sve jače talijanizacije, ne vraća se u Istru, već odlazi na učiteljsko mjesto u Kotoribu, pa u Čakovec (1920.–24.) i Zagreb, gdje je 1928. završio četverogodišnju Višu pedagošku školu i predavao u učiteljskoj školi. U 1930-ima radio je u Beogradu u Ministarstvu prosvjete, a 1941. u građanskoj školi u Metkoviću, gdje je zbog bolesti te godine umirovljen. Nakon rata bio je 1946./47. profesor na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu.

Zauzimao se za »novu radnu školu« i suvremene metode nastave zagovarajući načelo da svako nastavno gradivo treba obrađivati prema njegovoj naravi i svrsi koja se želi postignuti, a ne prema univerzalnim metodama. Jedan je od pokretača i organizatora »oglednih škola«. Kao predavač na učiteljskim školama i plodan pedagoški pisac znatno je utjecao na rad osnovnih škola.

Pisao je o problemu početnog čitanja i pisanja te uvođenju učenika u nastavu povijesti. Radove je objavljivao u pedagoškom časopisu Napredak, u kojem je surađivao 1924.-40.: "Koncentracija i škola rada" (1924.), "Igra i ručni rad" (1926.–27.), "Oko reforme naše osnovne nastave. Osnivanje ogledne škole u Beogradu" (1935.), "Problem skupne nastave" (1935.), "Potreba pokusnih škola" (1940.) i dr. Surađivao je također u Učitelju (1923.–24.), Učiteljskoj iskri (1925.), Građanskoj školi (1926.–27.), Hrvatskom učitelju (1927.), Mladom radniku (1930.–31.), Istri (1932.), Nastavničkom pokretu (1941.) te Pedagoškom radu (1947.–49.; prijevod članaka s ruskog). Jedan je od urednika Pedagogijskog leksikona (Zagreb 1939.).

Prevodio je s ruskog pedagoška djela u izdanju Pedagoško-književnog zbora u Zagrebu (Ele Isaevič Monoszon, Odgajanje svijesne discipline učenika, Zagreb 1948.; Ana Ljubljinska, Radni odgoj u obitelji, Zagreb 1949.; Pedagoški projekti francuske buržoaske revolucije 1791–1794, Zagreb 1951.).

Djela: Dječji samorad (praktična predavanja, Koprivnica 1925.), Metoda početnog čitanja i pisanja, te put do slobodnih pismenih sastavaka (Zagreb 1927.), Radna metoda početnog čitanja (Zagreb 1931.), Načela nove škole u teoriji i praksi primijenjena našim prilikama (Zagreb 1934.), Oko reforme naše osnovne nastave (Zagreb 1935.), Skupna nastava u teoriji i praksi (Zagreb 1935.), Pismeni sastavci u osnovnoj školi (Zagreb 1937.), Kako uvodimo učenike u povijesnu nastavu (Zagreb 1939.), Globalna metoda u nastavi čitanja (Zagreb 1940.).

Slike