- Željko Klaić, Istarska enciklopedija, 2005.
- Objavljeno: 5.2.2009. / Posljednja promjena: 28.4.2024.
- 7485
- 0
Laginja, Matko
Laginja, Matko (Matija, Matej, Mate), odvjetnik, političar i preporoditelj (Klana kraj Kastva, 10.VIII.1852. – Zagreb, 18.III.1930.).
Osnovnu školu polazio je u Klani i Kastvu, a 1863.–71. kraljevsku riječku gimnaziju. Pravo je studirao u Zagrebu i Grazu, gdje je 1876.–77. polazio i trgovačko-obrtničku akademiju, a 1877.–79. u Trstu i višu trgovačku školu kao stipendist Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu. Potom je kratko bio perovođa zagrebačkoga poglavarstva, 1880. općinski tajnik u Kastvu, a od 1881. odvjetnički pripravnik u Voloskom. U Grazu je 1885. doktorirao pravo te se 1890. osamostalio kao odvjetnik i ušao na popis tršćanske odvjetničke komore.
Od lipnja 1890. do 1915. živio je u Puli, gdje je otvorio odvjetnički ured. U sklopu hrvatskoga nacionalnog pokreta u Istri djelovao je politički, ali i gospodarski, s ciljem postizanja neovisnosti hrvatskih seljaka o talijanskim veleposjednicima i trgovcima. Bio je na čelu zadružnoga pokreta (zadrugarstvo), koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica) i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U njegovoj je odvjetničkoj pisarnici svoje djelovanje 1891. započela Istarska posujilnica u Puli, najveći hrvatski novčani zavod u Istri, kojemu je bio dugogodišnji voditelj. Na molbu seljakâ Talijanâ utemeljio je 1899. posujilnicu u Vodnjanu (Cassa rurale Dignano). Zadružno organiziranje na selu i gospodarska neovisnost imali su utjecaja na izražavanje vlastite političke volje seoskoga stanovništva na državnim, pokrajinskim i općinskim izborima. Sa suradnicima je 1903. u Puli utemeljio Gospodarsku svezu za Istru, savez istarskih zadruga. Bio je tajnikom Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru i vodio je tiskaru »Laginja i drugovi« u Puli, u kojoj je tiskana Naša sloga.
Pripadao je mlađemu naraštaju pravaški orijentiranih istarskih preporoditelja. Politički je djelovao kao zastupnik u Istarskom saboru (izabran 1883., 1889., 1895., 1901., 1908. i 1914.) i u Carevinskom vijeću u Beču (izabran 1891., 1897., 1907. i 1911.). Boreći se za prava Hrvata u Istri, u Istarskom saboru pokušao je 1883. održati prvi govor na hrvatskom jeziku, ali su ga zastupnici Talijani prekinuli i napustili dvoranu. Kriza u redovima nacionalnog pokreta Hrvata i Slovenaca u Istri na kraju XIX. i početkom XX. st., kada Laginja 1901. nije izabran na izborima za Carevinsko vijeće, bila je ubrzo prevladana. Na izborima 1907., održanima na osnovi općega i tajnoga prava glasa, Laginja je s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem u trima izbornim kotarima postigao gotovo plebiscitarnu pobjedu. Zbog pritiska vlade u Beču, ali i njegovim zauzimanjem, vodstvo Hrvatsko-slovenske narodne stranke sklopilo je 1908. s talijanskim nacionalnim liberalima sporazum po kojem su Hrvati i Slovenci broj svojih zastupnika u Istarskom saboru mogli povećati na 19 (od ukupno 47). Poslije izbora provedenih na temelju te reforme osnovan je Zemaljski odbor, u kojem je Laginja imenovan zamjenikom zemaljskoga kapetana. Bio je zagovornik politike mira koju je inaugurirala vlada u Beču radi postizanja suradnje talijanske i hrvatsko-slovenske strane.
Tijekom I. svjetskog rata boravio je u Opatiji, Beču i Zagrebu, gdje je nastavio živjeti do kraja života. Godine 1917. bio je pobornikom Svibanjske deklaracije, kojom se tražilo ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba na područjima Austro-Ugarske. U Zagrebu je radio na rješavanju problema istarskih emigranata. Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba imenovalo ga je 31.X.1918. povjerenikom za Istru. Povjereništvo je 10.IV.1919. ukinula vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali je Laginja ostao stalno angažiran na rješavanju istarskih pitanja. Sudjelovao je u radu na razgraničenju s Italijom nakon 1920., a pri vladi u Beogradu bio je imenovan predsjednikom Savjetodavnog odbora za rješavanje riječkog pitanja, no nije imao bitnog utjecaja. Uz još trojicu predstavnika, zastupao je Istru u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS (1919.–20.). U skupštini se opredijelio za Narodni klub, odnosno Hrvatsku zajednicu. Vlada Stojana Protića imenovala ga je 1920. hrvatskim banom. Povodom nametanja Vidovdanskog ustava 1921. istupio je iz Ustavotvornog odbora, dao protucentralističku izjavu i sa zastupnicima iz redova Narodnoga kluba napustio skupštinu. Držao je da Hrvatska zajednica ne mora uvijek biti solidarna s radićevcima, nije se slagao s političkom taktikom Stjepana Radića i zauzimao se za ulazak zastupnika njegove Hrvatske republikanske seljačke stranke u parlament kako se ne bi slabile hrvatske pozicije u državi. Naviknut na austrougarski pravni sustav, u svojoj se borbi pozivao na legitimnost, no parlamentarizam Kraljevine SHS funkcionirao je drugačije. Iz stranačkoga se života povukao 1925.–26., ali to nije bio i prestanak njegova društvenog djelovanja. Od 1926. u Zagrebu je bio aktivan u Zadruzi za izgradnju malih obiteljskih kuća i stanova.
Surađivao je u Našoj slozi, pisao za list Pravo iz Zadra, uredio je zbirku Hrvatske narodne pjesme, što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otoci (izdanje Naše sloge, 1880.), a i sam se bavio književnim stvaralaštvom. Značajnija su mu djela: Kastavski ustav (1400–1661) (Pravo, 1873.–74., 4–10); Kastav grad i općina (1883.); Österreich und die kroatische Frage (1883.); Književna djela i rasprave (1983.); Austrija i hrvatsko pitanje (Istra, 1985., 1–2); Znanstvena i književna djela (2003.).
Posvećene su mu ulice (obale i trgovi) u mnogim istarskim i više hrvatskih gradova. Po njemu se zove i osnovna škola u Zagrebu, kulturno-umjetničko društvo u Svetom Lovreču, mješoviti pjevački zbor u Klani i dr.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar