Curto, Carlo
Curto, Carlo, profesor i povjesničar književnosti, jezikoslovac, esejist (Pula, 27.XII.1892. – Torino, 3.XI.1972.).
Otac Domenico, poduzetnik iz Rovinja, majka Giuseppina rođ. Mayer. Obitelj je u Puli živjela na početku današnje Laginjine ulice (tada Via Giulia), a 1895. preselila se u Trst.
Carlo je odgajan u talijanskom duhu i potican u zanimanju za književnost, za što uz oca zasluge ima i stric Gerolamo Curto, profesor književnosti i proučavatelj Dantea. Unatoč ranom gubitku oca, umro je kad je Carlu bilo 13 godina, uspio je nastaviti školovanje i maturirati u tršćanskoj gimnaziji te se upisati na studij književnosti na Sveučilištu u Gradcu (Graz). Tu je bio tri godine, do početka Prvog svjetskog rata kada ga unovačuje austrougarska vojska, ali, osjećajući se Talijanom, uspijeva pobjeći u Veneciju.
Ulaskom Italije u rat 1915. prijavljuje se kao dragovoljac u njezinu vojsku, ali biva odbijen zbog slabašne fizičke konstitucije pa nastavlja studij na Sveučilištu u Bologni, gdje je krajem iste godine diplomirao radom o Vergiliju. Prvi posao srednjoškolskog profesora književnosti dobio je u Raveni, gdje je upoznao profesoricu povijesti umjetnosti Margheritu Siccardi s kojom se ubrzo vjenčao. Oboje su uspjeli dobiti posao u njezinom rodnom mjestu, Bra u Pijemontu, gdje im se 1919. rodilo jedino dijete, sin Silvio, kasnije ugledni talijanski egiptolog.
Slijedilo je nekoliko godina seljenja i mijenjanja škola u kojima je Carlo predavao - Casale Monferrato, Piacenza, Palermo i naposljetku Torino, gdje je 1924. dobio profesuru iz talijanske i latinske književnosti u klasičnoj gimnaziji „Vincenzo Gioberti“. Tu će raditi sve do umirovljenja 1963.
Godine 1934. dobio je i docenturu iz talijanske književnosti te je iste godine počeo predavati i na Fakultetu književnosti (Facoltà di lettere) torinskoga Sveučilišta i činit će to neprekidno do akademske godine 1966./67.
Uz profesorsku karijeru usporedo se bavio znanstvenim istraživanjem književnosti, napose talijanskog pjesništva. Prvi rad Le tradizioni popolari nel Morgante di Luigi Pulci objavljuje 1918. u Casaleu. Pisao je o raznim aspektima pjesništva Dantea Alighierija, L. Pulcija i Giovannija Pascolija, istraživao književnost romantizma u Julijskoj Veneciji i dr. Pisao je i predgovore za književna izdanja, oglede, rasprave i bilješke u književnim i povijesnim časopisima: Atti e memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria (AMSI), Archivio storico lombardo, Nuova antologia i dr., osobito u Giornale storico della letteratura italiana u kojemu je dugo godina bio suradnik i suurednik.
Bibliografija mu broji više od 120 naslova, a ističu se La letteratura romantica della Venezia Giulia (1815-1848), objavljen u Poreču 1931., i Bernardino Corio e la sua „Patria historia“ (Milano 1932.) za koje je 1932. dobio ministarsku nagradu Accademije Nazionale dei Lincei. Među brojnim radovima objavio je i članak „Il fiore delle Floride da Chateaubriand al Besenghi e al Mazzini“ (AMSI, XL, Parenzo 1928.), knjige La poesia del Pascoli (Torino 1940.) i Studi sulla letteratura italiana da Dante a Pascoli (Torino 1966.) i dr.
Reale Accademia d'Italia nagradila ga je 1941. na natječaju za filološke znanosti.
Pokopan je u Brau.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar