Zupelli, Vittorio Italico Elio, general, političar (Kopar, 6.III.1859. - Rim, 22.I.1945.).

Potječe iz građanske obitelji, otac mu je bio profesor u koparskim gimnazijama. Nakon mature u gimnaziji "Carlo Combi" otišao je u Italiju (Kopar je tada bio austrougarski), u Padovu, s namjerom da studira na tamošnjem sveučilištu, ali privukla ga je vojna karijera pa je 1877. upisao vojnu akademiju (Accademia Reale) u Torinu iz koje će izaći s činom artiljerijskog potporučnika.

Napredujući u vojnoj službi 1899. dobio je čin potpukovnika, a osam godina kasnije pukovnika, sa službom u Ministarstvu rata u Rimu. Kao pukovnik je u listopadu 1911. otišao u Libiju, sudjelujući u talijansko-turskom ratu 1911.-12., gdje se odmah istaknuo u osvajanju Derne te je postao načelnik glavnog stožera pokazavši velike organizacijske sposobnosti. Prije kraja rata vratio se u Rim i 1912. dobio je čin general-bojnika. Bio je prvi Istranin s generalskim činom u talijanskoj vojsci.

U listopadu 1914., dok je Italija još kalkulirala s ulaskom u Prvi svjetski rat, s dužnosti zamjenika načelnika Glavnog stožera talijanske vojske postavljen je za ministra rata (prvi Istranin na dužnosti ministra u Kraljevini Italiji), a mjesec dana kasnije kralj ga je imenovao i doživotnim senatorom. Uvjeren u neminovnost ulaska Italije u rat, poticao je pripreme za nj, posebice u vojnoj industriji. Unatoč uspjehu te politike i podršci premijera Antonija Salandre u proljeće 1916. prisiljen je na ostavku jer se opirao planu načelnika Glavnog stožera generala Luigija Cadorne o osvajanju Trsta probijanjem fronte na Soči, ali i preranoj mobilizaciji mlađih naraštaja. Nakon ostavke zatražio je i dobio zapovjedništvo nad jednom divizijom na fronti na Soči. Unaprijeđen je u general-pukovnika, a nakon smjene Cadorne, ponovno je, u ožujku 1918., bio imenovan za ministra rata i na toj dužnosti ostao do potkraj siječnja 1919. Tada (p)ostaje obični senator.

Kao monarhist i konzervativac hladno je dočekao imenovanje Benita Mussolinija za premijera. U jesen 1924. imenovan je za potpredsjednika Senata i tu je dužnost obnašao do ljeta 1934., kada se povukao zbog poznih godina, ali je nastavio sudjelovati u radu parlamenta do početka Drugog svjetskog rata.

Rodni je Kopar posljednji put posjetio u proljeće 1939.

Nositelj je više talijanskih odlikovanja, među kojima i ordena Viteza velikog križa (Cavaliere di Gran Croce).