Štifanić, Srećko, svećenik, politički aktivist (Sveti Ivan od Šterne, 2.III.1908. – Novigrad, 13.I.1984.).

Rođen je u radničkoj obitelji, otac Stjepan (Stipe), zidar, majka Ruža (Roža), rođ. Legović, krojačica. Pučku hrvatsku školu (koju je bila osnovala Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru) polazio je 1916.-18. u Fapcima, a nakon Prvog svjetskog rata osnovnoškolsko obrazovanje nastavio je, 1919.-21., u talijanskoj školi (koju je osnovala Lega nazionale) u Cvitanima. Zahvaljujući svećeniku Tomi Banku odlazi u istarski internat u Karlovcu, gdje je od 1922. do 1924. završio tri razreda gimnazije. Potom se s internatom za istarsku omladinu seli u Zagreb, gdje maturira 1930.

Na odsluženje vojnog roka otišao je u Rim jer je bio talijanski državljanin, a nije htio biti proglašen dezerterom, čime bi mu bio onemogućen rad u Istri. Po odsluženju desetomjesečnog vojnog roka upisao se na bogosloviju u Gorici, a za svećenika je zaređen 17.X.1934. Prvu svećeničku službu, do prosinca 1935., obavlja u Pregari pa je premješten u Trst za kapelana župe sv. Ivana. Tu je ostao do 1939., kada je premješten u Sovinjak.

U Drugom svjetskom ratu, 1942., upoznao je Antona - Tonića Cerovca i Ljubu Drndića, koji ga upoznaju s ciljevima narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) te postaje njegovim aktivnim sudionikom. U prvo vrijeme glavni mu je zadatak bio da rukovodstvo NOP-a u svom kraju obavještava o karabinjerima i njihovim kretanjima te da, s obzirom na svoj autoritet, proširi mrežu povjerenika. Njegov stan u Sovinjaku, nasuprot karabinjerskoj stanici, često je služio za sastanke političkih aktivista. U njemu je na proljeće 1943. održan i skojevski sastanak na kojem je, između ostalog, odlučeno da se mobiliziranju dobrovoljci u Narodnooslobodilačku vojsku (NOV) i da ih se preko Kastva uputi u Gorski kotar te da se među talijanskim vojnicima koji dolaze kući u Istru na odsustvo agitira da se ne vraćaju u svoje postrojbe već da prijeđu u NOV.

Kao svećenik se tijekom rata slobodnije kretao i tako je postao važna karika između viših i nižih tijela NOP-a prenoseći i tumačeći direktive. Imao je snažan utjecaj na ljude Sovinjšćine i okolnoga područja i na njihovo opredjeljenje za NOP.

Za kapitulacije Italije s ustanicima je razoružao karabinjere u Buzetu, a na poziv A. Cerovca sudjelovao je na zasjedanju Sabora istarskih narodnih predstavnika u Pazinu 25. i 26.IX.1943., gdje je izabran u Pokrajinski narodnooslobodilački odbor (NOO) za Istru, koju je dužnost obnašao do kraja rata. Poslije njemačke ofenzive u Istri, uhićen je 28.X.1943. i sproveden u Buzet na strijeljanje kao rukovodilac NOP-a. Smrti je izmaknuo zahvaljujući intervenciji jednog poručnika karabinjera, antifašista, s kojim se ranije družio.

U listopadu 1943. je kao istarski delegat sudjelovao na Drugom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u Plaškom te je izabran za njegova člana. Kasnije je kao vijećnik ZAVNOH-a kooptiran u Sabor NR Hrvatske. U dva navrata, na prvim poslijeratnim izborima, 1947. te 1950., biran je u Sabor kao zastupnik kotara Buzet.

Neposredno poslije rata bio je jedan od najaktivnijih istarskih svećenika koji su razvili široku akciju za priključenje Istre Jugoslaviji. Bio je odbornik Zbora svećenika sv. Pavla za Istru (osnovanog krajem srpnja 1945.). Kao član Oblasnog odbora Narodne fronte bio je u delegaciji koja je Međusavezničkoj komisiji za razgraničenje u Pazinu iznijela narodne zahtjeve, a kad je ta komisija došla u mjesto njegova službovanja, u Sovinjak, bio je na čelu naroda koji je tražio priključenje Jugoslaviji.

Nakon intenzivnog političkog angažmana u ratu i neposrednom poraću posvetio se svećeničkoj službi. Od 1953. je službovao u Baderni, povremeno upravljajući župama Muntrilj i Sveti Ivan od Šterne, te od 1983. u Plominu.

Pokopan je u Rijeci.