Urbani (Urbanaz), Umberto, pisac, slavist, prevoditelj, predavač (Kopar, 24.V.1888. – Trst, 16.VI.1967.).

Majka mu je bila Antonia Urbanaz. Pohađao je nižu franjevačku gimnaziju na Košljunu (Krk), a višu u Zadru.

Stupio je u franjevce (Red manje braće, OFM) te je 20.IV.1904. uzeo ime fra Pancrazio, kasnije fra Salvatore. Za svećenika se pripremao u Kopru (novicijat), teologiju je studirao u Dubrovniku. Zaređen je 23.VII.1911.

Godina 1912.-13. predavao je na hrvatskoj franjevačkoj gimnaziji u Zadru, potom je imenovan propovjednikom, ali je 22.XII.1913. napustio svećenstvo. Po vlastitom kazivanju, 1914. došao je u Trst.

U Prvom svjetskom ratu je zbog iredentističkih (protalijanskih) stavova, iskazanih i u prvoj zbirci pjesama Amaranti, dospio pred vojni sud, 1915. u Celovcu (Klagenfurt), te je zatvoren u Sankt Michaelu kraj Leobena u Gornjoj Štajerskoj. Godine 1917. upućen je na rusku bojišnicu u Bukovini, gdje se razbolio pa je poslan u Mađarsku. Nakon rata, 1918., vratio se u Trst, gdje sljedeće godine počinje surađivati u listu Il Piccolo, pritom se zbliživši s novinarom Silviom Bencom. Aktivan je i politički, glasnogovornik je nacionalističkog udruženja Trento–Trieste, potom je dodijeljen tiskovnom i cenzurnom uredu u tršćanskoj prefekturi, a 1921.-25. je u kotarskom školskom vijeću u Postojni i prefektov povjerenik u Košani. U međuvremenu se, 1.X.1922., učlanio u Nacionalnu fašističku stranku (Partito Nazionale Fascista, PNF) i surađivao u Mussolinijevom listu Il Popolo d'Italia. Godine 1926. opet je u Trstu, zastupnik je Lege nazionale i tajnik društva Dante Alighieri, izrazito nacionalistički nastrojenih organizacija.

Godine 1928. i službeno je promijenio prezime u Urbani (kojim se i ranije koristio), a 1929. bio je član povjerenstva za potalijančivanje prezimena.

Kao ovlašteni profesor počinje 1931. predavati srpskohrvatski jezik u tršćanskoj Višoj trgovačkoj školi Revoltella, koja će kasnije prerasti u Fakultet za ekonomiju i trgovinu Sveučilišta u Trstu. Tu će profesuru obavljati do 1958., a 1943.-47. predavat će i slovenski jezik na Filozofskom fakultetu u Trstu. Nakon okupacije Jugoslavije 1941. kratko je vrijeme djelovao u Ljubljani kao novinski cenzor.

Nakon pada fašizma i poraza Sila osovine u Drugom svjetskom ratu, politički se okrenuo te je u Trstu surađivao u projugoslavenskim listovima Il Corriere di Trieste i Primorski dnevnik te na Radiju Trst A, informirajući o književnim i drugim kulturnim zbivanjima u Jugoslaviji. Umirovljen je 1959. bez prava na sveučilišnu mirovinu i otpremninu te je primao najnižu mirovinu talijanskog mirovinskog fonda (INPS). Zato je svake godine molio Tršćansko sveučilište za pomoć, a pomagali su mu i vanjski suradnici Radija Trst A ustupajući mu honorare. Zalagao se za talijansko-jugoslavensko zbližavanje te je 1960. bio gost Slovenskog društva književnika na Bledu, a 1961. crnogorske vlade u povodu prijevoda Gorskog vijenca na talijanski.

U književnosti se javio dvjema zbirkama pjesama: Amaranti 1908 - 1912 i Ninfe d'Italia (s podnaslovom Pro Dalmazia e Fiume). Prva je objavljena 1913. u Zadru, obuhvaća stotinjak pjesama, među kojima su refleksije iz njegovog redovničkog života i posvete drugim pjesnicima (npr. Silviju Strahimiru Kranjčeviću), te prijevode na talijanski triju pjesama Petra Preradovića, Stipana (Stjepana, Stjepka) Ilijića i Izidora Poljaka, a potpisan je kao Salvatore Urbanaz. Druga mu je zbirka objavljena 1919. u Trstu, a potpisan je kao Umberto Salvatore Urbanaz. Potom objavljuje dva vodiča – Le grotte di Postumia nel mondo sotterraneo ai confini d'Italia (Trst 1923.) i Postumia romana (Postojna 1925.), oba izrazito talijanski obojana, a u potpisu izvornom prezimenu dodaje i talijanizirano Urbani.

U narednom se razdoblju posvećuje pisanju članaka i knjiga o slovenskoj, hrvatskoj i srpskoj književnosti i književnicima, prevoditeljstvu te priređivanju rječnika. Dao je velik doprinos slavistici i poznavanju jugoslavenske književnosti u Italiji. Prevodio je i/ili pisao o slovenskim književnicima Franceu Prešernu, Franceu Bevku, Ivanu Cankaru, Ivanu Tavčaru, Otonu Župančiču, Silvinu Sardenku, Antonu Aškercu, Alojzu Gradniku i drugima. Iz hrvatskog i srpskog književnog kruga prevodio je djela Ive Vojnovića, Jele (Jelene) Spiridonović Savić, Borisava Stankovića, Ive Andrića, Ante Tresića Pavičića, Petra II. Petrovića Njegoša, Milana Begovića, Ivane Brlić Mažuranić i dr. Prevodio je i s češkoga jezika.

Napisao je priručnike i rječnike: Corso di serbo-croato (Milano 1935.), Parliamo croato (Milano 1941.), Dizionario della lingua croata, 1–2 (Trst 1944.), Vocabolario italiano-croato e croato-italiano (Trst 1944.), Grammatica della lingua croata (Trst 1945.). Objavio je književne preglede: Scrittori jugoslavi, I (Trst 1927.) i II (Zadar 1936.), Storia della letteratura serbo-croata e slovena (Torino 1938.), Piccolo mondo sloveno – Mali slovenski svet (dvojezično, Ljubljana 1941.), Panorami delle letterature croata, serba e slovena (Milano 1944.), a samostalno su mu izašli i radovi: La Jugoslavia e i suoi Banati (Trst 1934.), Nella repubblica di Masaryk (Trst 1935.), Il volto della Jugoslavia (Milano 1938.), La congiura principesca Zrinski – Frankopan (na naslovnici u talijanskoj inačici Serini – Frangipani, Trst 1961.), Petar II. Petrović Njegoš. Ob stopetdesetletnici njegovega rojstva (Trst 1967.), Alojz Gradnik, un poeta dall'anima italo-slava (Modica 1967.).

Niz članaka, osvrta i ogleda objavio je u raznim književnim, kulturnim i drugim listovima i zbornicima, a enciklopedijskim je natuknicama zastupljen u edicijama Le Lettere – Panorama della letteratura universale, Grande dizionario enciclopedico UTET i Dizionario Bompiani delle opere e dei personaggi di tutti i tempi e di tutte le letterature.

Posmrtno mu je, 1967., objavljen rad „Traduzioni di liriche in onore di Dante“ u Studi di onore di Arturo Cronia.

Slike