Velnić, Mavro Marijan, svećenik, franjevac (Draga Baška/Bašćanska na Krku, 7.XII.1919. – Rijeka, 19.II.2013.).

Rođeno mu je ime Marijan, a bio je šesto je od sedmero djece Josipa i Lucije, rođ. Vlahinić. Po završenoj osnovnoj školi u rodnom mjestu, kao franjevački kandidat Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, od 1931. pohađa nižu gimnaziju na Badiji, potom višu u Dubrovniku. Nakon petog razreda gimnazije, 1936. u samostanu na otočiću Košljunu oblači franjevački habit te iduće godine polaže prve zavjete.

Zaređen je pod imenom Mavro, a svečane zavjete položio je na Poljudu u Splitu 1941. u ruke provincijala fra Teofila Velnića (rođen kao Petar, 1892.-1967.), svojega bližeg rođaka (očevog bratića). Franjevac je bio i Teofilov brat Rudolf (rođen kao Ivan, 1894.-1964.) te Mavrov stariji brat Justin (rođen kao Vinko, 1914.-1990.).

Teologiju je počeo studirati u Splitu, nastavio u Dubrovniku, gdje je zaređen za svećenika 8.VIII.1943. po rukama mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Čule. Mladu misu slavio je u Dragi Bašćanskoj 22.VIII.1943. Zbog ratnih neprilika ostao je na Krku više od dvije godine.

Početkom 1946. provincijal Petar Vlašić i rektor franjevačke teologije pozivaju ga u Dubrovnik radi diplomskog ispita i upućuju ga u Boku kotorsku na ispomoć u samostanu sv. Klare. U Kotoru ostaje više od devet godina, obnašajući službe kapelana, župnika i gvardijana. Znao je kazati da je Kotor bio njegova „prva ljubav“, što nije narušilo ni tamnovanje od godinu i pol dana.

Za gvardijana samostanskog bratstva na Košljunu prvi put dolazi 1955. Potom je 1961. premješten za gvardijana u Zadar, gdje ostaje do 1964., kada se vraća za gvardijana na Košljun. U Rijeku je premješten 1967., gdje obnaša službu predstojnika kuće na franjevačkoj župi sv. Nikole biskupa na Krnjevu. Godine 1973. opet biva imenovan gvardijanom na Košljunu.

Gvardijanom Franjevačkog samostana Pohođenja Marijina u Pazinu imenovan je 1982., gdje će od 1988. do odlaska na Košljun 2000., obavljati i službu samostanskog vikara.

Bio je poznat po jednostavnosti, mudrosti i posebno radišnosti. Bio je vrijedan radnik, graditelj i obnovitelj samostana, podjednako odjeven u habit i u trliš.

U knjižnici pazinskog samostana, u koricama knjiga otkrio je šest glagoljskih fragmenata koji pripadaju istom zborniku iz kojega su od ranije poznati Pazinski fragmenti.

Bio je član inicijativnog odbora za objavljivanje Košljunskog, potom Krčkog zbornika, te član Povijesnog društva otoka Krka.

Za dugogodišnje djelovanje u košljunskom samostanu i obnavljanju vrednota Košljuna, za koji je znao reći: „Biti na Krku, a ne vidjeti Košljun, slično je kao biti u Rimu, a ne vidjeti papu!“, općina Punat dodijelila mu je 2005. nagradu za životno djelo.

Pokopan je na samostanskom groblju na Košljunu.