Bogoljub Barjaktarević (desno) intervjuira glumicu Božidarku Frajt, prvu dobitnicu Ruže Pazinke (lijevo Dragoslav Ilić, redatelj filma Vagon li), (presnimak iz lista Pazinka, broj 5, 6. 9. 1976.)

Barjaktarević, Bogoljub – Bogi

Barjaktarević, Bogoljub – Bogi, zrakoplovni tehničar, novinar, pjesnik (Sutivan, Crna Gora, 18.I.1937. – Labin, 17.VI.1983.).

Iz rodne Crne Gore vojna ga je služba dovela u Pulu, pa u Labin. Bio je novinar Raškog rudara, a prvi tekstovi s inicijalima B. B. pojavili su se 1963., kada je glavni urednik lista bio Miro Majerić. Bio je potom i prvi profesionalni dopisnik Glasa Istre iz Labina, nešto ranije nego što je taj list, pri kraju 1969., prešao na dnevno izlaženje. Bilo je to ujedno prvo dopisništvo dnevnika Glas Istre na istarskom poluotoku.

U Glasu Istre uveo je polemički ton, ostavivši iza sebe niz reportaža, tema iz narodnooslobodilačke borbe te susrete s ljudima iz svih dijelova Labinšćine. Pisao je s emocijama i žarom, a posebno je bio privržen rudarima i njihovom teškom pozivu. Pisao je žustro i mnogo, s nervom rasnog novinara, držao je do svog posla, koji je za njega bio više od običnog izvještavanja, vjerujući da ima neku posebnu društvenu ulogu i misiju. Nikada se nije odvajao od fotoaparata. Za njega je vijest bez fotografije bila krnja vijest.

Bio je inicijator pokretanja mjesečnika Labinska komuna, koji sredinom 1976. osniva Općinska konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda Labina, uz tehničku i kadrovsku podršku Glasa Istre.

Bavio se i pjesništvom, a radove je objavljivao u pulskom Istarskom borcu, u kojem je bio član redakcije, te u drugim časopisima.

Napisao je i u vlastitoj nakladi 1963. objavio poemu naslovljenu Autobiografija (s ilustracijama Zorana Šandorova). Među ostalim u njoj piše: „Rođen sam hiljadu devesto-pogane godine u selu Mrak, opština Crno Polje, Srez Pakao. Rastao sam pod teretom cokule i porastao kao zla godina!… Polako me sahranjuje ljudska dobrota, ali ja neću, neću da legnem. Vidio sam kako umiru hrastovi. Zato idem uspravno i pišem autobiografiju. Za prijem u društvu mrtvih živih; i pazim da moje cokule ne zgaze sjeme iz kojeg niče žito bez kukolja“. Poema mu je posmrtno, nakon gotovo pola stoljeća, otisnuta u zbirci Labinski versi 2 (Labin 2008.).

Kraće vrijeme bio je predsjednik Rukometnog kluba Rudar.

Umro je u labinskom Domu zdravlja nakon infarkta na radnom mjestu. Sahranjen je u rodnoj Crnoj Gori.

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Bogoljub Barjaktarević, Autobiografija, Pula 1963.; Marijan Milevoj, „Kratak život rasnog novinara – ili autobiografija Bogoljuba Barjaktarevića“, blog Labinska republika, 1. 3. 2016.; Marijan Milevoj, „Bogoljub Barjaktarević“, neobjavljeni rukopis o Labinjanima.

Slučajna natuknica

Giani, Niccolò