Jakovljević, Božo, prosvjetni i kulturni djelatnik, povijesni istraživač i pisac, publicist (Bijela kraj Daruvara, 25.XI.1926. – Buzet, 12.IX.2022.).

Nakon učiteljske škole u Križevcima, završio je 1948. Višu pedagošku školu u Splitu. Kasnije je, 1970., diplomirao pedagogiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sveučilišta Zagrebu, a 1976. magistrirao je temom „Muzeji i škole u Istri“ (Centar za postdiplomski studij).

Radni vijek proveo je u prosvjeti, službu je počeo kao učitelj u Bijeloj od 1946. do 1948. Potom, 8.VIII.1948., dolazi u Buzet gdje je, s nepune 22 godine, postavljen za ravnatelja sedmogodišnje (osnovne) škole. Tu je dužnost obnašao do 1950., kada je izabran za odbornika Kotarskog narodnog odbora Buzet, zatim je postao član izvršnog odbora, povjerenik te predsjednik Savjeta za prosvjetu i kulturu buzetskog kotara (1950.-52.).

U Buzetu se 1954. oženio učiteljicom Dragicom Komes s kojom je imao dvoje djece, kćer Nedu i sina Darka.

Od školske godine 1954./55. do kraja 1969./70. ponovno je na funkciji ravnatelja buzetske osnovne škole. U to je vrijeme, 1964., sagrađena i otvorena nova zgrada osnovne škole.

Od 1970. do umirovljenja 1988. bio je savjetnik u Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu u Rijeci.

Svojim zalaganjem i upornošću zamjetno je obilježio Buzešćinu ne samo na prosvjetnom, već i na znanstveno-istraživačkom i kulturnom planu. Njegov napor u očuvanju spomenika i baštine započeo je zalaganjem za edukaciju te je 1961., u suradnji sa zagrebačkim sveučilišnim profesorom Ivom Rubićem, objavio prvu knjižicu o Buzetu na hrvatskom jeziku namijenjenu djeci školskog uzrasta i nastavnom osoblju, kako bi kroz nju naučili prepoznati vrijednost zavičaja i očuvanja njegove baštine (Buzet i njegov kraj [Buzeština], Zagreb – Buzet 1961.).

Organizirana zaštita spomenika kulture na Buzešćini započela je 1986. njegovim imenovanjem za tajnika buzetske Samoupravne interesne zajednice za kulturu, fizičku i tehničku kulturu. Dvije godine kasnije, 1988., osnovan je Odbor za revitalizaciju povijesnih jezgri i zaštitu spomenika kulture Općine Buzet, kojem je u prvom mandatu bio tajnikom, kasnije predsjednikom, a tu je funkciju obnašao gotovo do odlaska u Dom za starije. U tom razdoblju njegove aktivnosti sanirani su bedemi grada, Mala i Vela vrata, uređena su pročelja zgrada na Trgu Vela šterna te saniran bedem pod crkvom sv. Jurja. Sanirani su i bedemi Roča te mnoge crkve i kapelice diljem Buzešćine.

Jakovljević je istraživao povijest Buzeta, noviju istarsku kulturnu i političku povijest te osobito školstvo u Istri u XX. st. Kao rezultat višedesetljetnog proučavanja povijesti školstva u Istri, posebice u njezinom sjevernom dijelu (Buzešćini), objavljena mu je knjiga Iz prošlosti hrvatskoga školstva u Istri (Račice 2006.).

Uz dvije spomenute knjige, autor je i suautor niza izdanja: Ustanički Brgudac (s Miroslavom Sinčićem, Pula 1969.), Pisma Frana Flega (Pula 1972.), Hrvatsko školstvo na Buzeštini do 1945. godine (Pula 1972.), Dolinom Mirne: sadržaj uz obradu gradiva o Istri u nastavi prirode društva za drugi i treći razred osnovne škole – tema Iz našeg zavičaja (Buzet – Pula 1973.), Rijeka, Istarsko-kvarnersko-goranski kraj, priručnik za učenike (suautori Kamilo Bišćan, Milan Cerovac, Ivo Flajšman i Vladimir Mance, Zagreb 1975.), 2. istarska brigada (Rijeka 1978.), Prvi partizanski učiteljski tečaj u Istri (Rijeka 1979.), Partizanske učiteljice s Učke (Zagreb 1980.), O prošlosti škole u Brseču (s Božom Peršićem, Zagreb 1982.), Marija Kopitar, Štefanija Ravnić i Zora Matijević, istarske partizanske učiteljice i borci (Pazin 1987.), Biografski leksikon Buzeštine i općine Lanišće (Buzet 1996.), Sveti Ivan i okolica (Pazin – Sveti Ivan 1999.), Na zapadnim i južnim obroncima Buzeštine (Buzet 2005.) i Bijela: selo u Slavoniji (s Ljubom Glodić-Stjepanović, Buzet 2013.).

Uz to autor je brojnih članaka u 20-ak časopisa i zbornika u Hrvatskoj i Sloveniji, a niz je godina surađivao s Glasom Istre za koji je pripremio brojne raznovrsne napise. Bio je i urednik niza publikacija, a s Alojzom Jembrihom i Antunom Hekom član uredničkog odbora pretiska knjiga Stipana Konzula Istrijana (Stjepana Konzula Istranina).

Na njegovu je inicijativu, pod nazivom Buzetski dani, 1970. započelo djelovanje buzetske Katedre Čakavskog sabora te je 11. i 12.IX.1970. održan prvi istoimeni znanstveni skup. Buzetske je skupove podržavao i poticao Zvane Črnja naglašavajući u svojim pismima Jakovljeviću kako je „posvećenost problemima kontinentalne Istre od šireg i općeg interesa“. Kroz djelatnost znanstvenog skupa Buzetski dani Jakovljević je okupio i stvorio veze s nizom suradnika iz različitih polja znanosti – povjesničara, povjesničara umjetnosti i restauratora. Te su veze svakako pridonijele da Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu pokrene opsežan projekt dokumentiranja povijesnih jezgri naselja na Buzešćini, a što je bila osnova za kvalitetan pristup obnovi. U tome posebno valja istaknuti doprinos povjesničarke umjetnosti Đurđice Cvitanović (1924.-2009.), unuke buzetske učiteljice Tereze Golmajer.

Jakovljević je bio pokretač te od 1976. do 2008. glavni urednik Buzetskog zbornika (prvih 36 izdanja).

Nakon smrti supruge 2008. odlazi u Dom za starije osobe u Buzetu. Svoju je sobu pretvorio u ured i nastavio s radom, pripremao članke, uređivao zbornike i knjige.

Kao učitelj i prosvjetni djelatnik značajno je utjecao na više mladih Buzećana potičući njihovo djelovanje i istraživački duh te su, zahvaljujući njegovoj podršci, neki počeli izlagati na Buzetskim danima, objavljivati znanstveno-istraživačke radove, pa i knjige.

Jakovljevićevo je stvaralaštvo 2005. uvršteno i u Hrvatski biografski leksikon, bio je jedini živući Buzećan čija se biografija našla u tom leksikonu.

Za svoj je angažman u zajednici nagrađen Plaketom Općine Buzet 1984. te Nagradom (1994.) i Zlatnom plaketom (2008.) Grada Buzeta 2008.

Slike