Grȕe, dizalice za spremanje plovila, karakteristične za šire umaško priobalje.

Naziv im dolazi iz istromletačkog govora, množina od grua: dizalica. Poznate su i pod nazivima dizalice za barke te rjeđe pai (iz istromletačkog govora, množina riječi palo: kolac, stup) i stupovi. Ponegdje se pojavljuje i pohrvaćeni način pisanja gruje, ali to je u Istri pogrešan oblik (jer se j ne izgovara).

Inače, radi se o domišljatom i pouzdanom načinu sklanjanja plovila na kopnu, kako bi se barke koje nemaju vez u sigurnoj luci ni mogućnost prirodnog zaklona zaštitile od naleta vjetra uz plitku i stjenovitu obalu, karakterističnu za umaški kraj. Plovila se spremaju tako da se podižu iznad morske površine i vješaju na drvene stupove (zabijene u morsku obalu ili u postojeći mol) pomoću sustava koloturnika i konopa.

Grue se pojavljuju isključivo u obalnim naseljima Grada Umaga, odnosno u Bašaniji, Savudriji, Crvenom Vrhu, Zambratiji, Umagu, Križinama i Lovrečici, uz izuzetak nekoliko njih zabilježenih u priobalju susjedne općine Brtonigla (Karigador) te u Dajli kod Novigrada.

Procjenjuje se da su se prve grue pojavile 1920-ih u uvali Lako u Bašaniji. Početkom XX. st. stanovništvo se u Bašaniji pretežito bavilo obrađivanjem zemlje, dok je ribolov bio isključivo dodatna djelatnost za vlastite potrebe. Tek je nekoliko pojedinaca posjedovalo malo plovilo za ribolov za vlastite potrebe. Prije pojave drvenih dizalica, svoje su barke spremali povlačeći ih na kamenitu obalu ili u šljunčanu uvalicu Porticcio, nedaleko od uvale Lako. Nekoliko je čimbenika koji su lokalno stanovništvo primorali da iznađe (novi) način spremanja plovila. Prvi važan čimbenik jest konfiguracija obale koja je stjenovita i bez prirodnih zaklona za plovila, a more je uz nju vrlo plitko. Tome treba pridodati izloženost vjetru garbinu (grbin, lebić) koji puše s jugozapada te uzrokuje valove koji udaraju okomito na obalu, jer se ona proteže u smjeru sjeverozapad-jugoistok, zbog čega može uzrokovati štete na plovilima. Plovila nisu mogli sklanjati ni u obližnjim lukama s obzirom na to da su najbliža naselja koja su imala pogodne luke (Savudrija i Zambratija) pješice bila predaleko. Kako bi izbjegli neprestano izvlačenje svojih plovila na kamenitu obalu, dosjetili su se dizalica.

Osmislili su ih po uzoru na čeličnu dizalicu kakva se nalazi(la) na obali podno savudrijskog svjetionika, nedaleko od uvale Lako. Na svjetioniku Savudrija (podignut 1818.) svjetioničari su svoje čamce oduvijek čuvali tako da su ih podizali na čelične dizalice koje su se postavljale na samoj obali podno svjetionika. To je bio sastavni dio uobičajenih radova koji su se pod ingerencijom Pomorske uprave u Trstu (upravljala svjetionicima duž tadašnje austrijske te kasnije austrougarske obale, od 1850. do 1918.) redovito odvijali na svjetionicima u svrhu njihova održavanja i poboljšavanja uvjeta života na njima. Kako je čelik bio teže dostupan, lokalno stanovništvo dizalice počinje izrađivati od široko rasprostranjenog bagrema (akacija, lokalno kȁcija), koji se pokazao pogodnim za izradu stupova dizalica, ne samo zbog svoje otpornosti na morske uvjete nego i zbog toga što je vrlo ravno drvo. Ovakvo je spremanje bilo moguće jer su ta ribarska plovila bila lagana i manjih dimenzija. Dizalice su podizali jednu za drugom i istodobno radili mol koristeći se prirodnom konfiguracijom kamenite obale. Kako je rastao broj plovila, a posljedično i broj dizalica, tijekom pedesetih i šezdesetih godina XX. st. nastaju još dva mola za smještaj sve većeg broja dizalica. Danas su tri mola s drvenim dizalicama u uvali Lako, uz obližnji savudrijski svjetionik, prepoznatljivi simbol Bašanije i Umaštine.

Osim na molovima, stanovnici su dizalice podizali i pojedinačno, izravno na kamenitoj obali u blizini mjesta stanovanja.

Grue su konstruirane tako da trup dizalice čine dva stupa, svaki visine od 4 do 5 metara, koji su se izrađivali od debla bagrema. Stupovi su se paralelno ukopavali u kamenu obalu ili u postojeći mol na međusobnoj udaljenosti od 2 m do maksimalno 4 m, ovisno o veličini barke kojoj je dizalica bila namijenjena. Između okomitih stupova dizalice postavljala su se vodoravno dva, tri ili više kolaca bagrema, koji su služili za penjanje na dizalicu te za vezivanje konopa kojim je barka bila nategnuta iznad tla. Barke se na grue podižu/spuštaju ručno, pomoću sustava koloturnika i užeta.

Sredinom XX. st. ovakav se način spremanja plovila proširio u susjedna naselja, gdje god su to prirodni uvjeti nalagali. U Umagu dizalice izrađuju po uzoru na one izvorne iz Bašanije, ali uvode drukčija tehnička rješenja, zbog čega se definiraju dva tipa grua – savudrijski i umaški, koji se razlikuju po načinu podizanja/spuštanja plovila na dizalicu i po tehničkim rješenjima za penjanje na dizalicu. U naseljima sjeverno od Bašanije, odnosno duž cijele obale od Ravne doline do Crvenog Vrha te prema jugu do Zambratije, redom su se izrađivale dizalice savudrijskog tipa. Umaški tip dizalica zabilježen je isključivo u Umagu i njihova izvorna tehnička rješenja neprekidno su se prenosila s naraštaja na naraštaj za izradu novih dizalica.

Umijeće spremanja plovila na dizalice i umijeće same izrade dizalica među suvremenicima se prenosilo kao inovacija, koja se zbog svoje visoke funkcionalnosti i jednostavnosti izvedbe nametnula kao adekvatno rješenje gdje god su to prirodni i životni uvjeti nalagali. Umijeće se prenosilo na nove naraštaje usmenom predajom. Svatko tko je imao barku, a živio je u naselju koje nema lučicu ni prirodni zaklon, podizao je dizalicu kako bi je na nju pohranio.

Danas je u upotrebi svega nekoliko dizalica za barke – jedna u Umagu, jedna u Zambratiji, tri na molovima u Bašaniji te jedna podno savudrijskog svjetionika.

Grue su danas prepoznatljiv simbol Umaštine i tradicija utkana u umaški kulturni identitet, a 2022. uvrštene su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro, odnosno kao znanja i vještine izrade dizalica za barke.

Slike