Cukrov, Ante, prosvjetni, kulturni i javni radnik, zborovođa, istraživač povijesti školstva (Prvić Šepurine, otok Prvić, 1.VIII.1939. – Poreč, 1.XII.2022.).

Kao dijete bio je interniran u talijanske fašističke logore na Molatu, u Fraschettama i u Loretu kod Ancone, nekad vjerskom zavodu Collegio Illirico za obrazovanje hrvatskih klerika, a u ratu logoru za preodgoj-asimilaciju hrvatske djece.

Nakon pučke škole na Prviću, završio je u Šibeniku Učiteljsku školu, diplomirao je zemljopis, povijest i glazbu na Pedagoškoj akademiji u Puli (danas Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile) te organizaciju kulturnih djelatnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci.

Prvo radno mjesto učitelja bilo mu je u osnovnoj školi u Milohnićima na Krku, čiji je bio stipendist. Nakon odsluženja vojnog roka, dolazi na Poreštinu, devet je godina radio u osnovnoj školi u Lovreču (danas Sveti Lovreč), a 1971. dolazi u Poreč, u OŠ „Bratstvo i jedinstvo“ (danas OŠ Poreč).

Od 1973. radio je kao djelatnik u kulturi u porečkom Narodnom sveučilištu (danas Pučko otvoreno učilište) u kojem je utemeljio i vodio Centar za kulturu, koji je bio nositelj i/ili pokretač glazbenih manifestacija i ustanova. Tako je Cukrov 1974.-79. bio voditelj Koncerata u Eufrazijani, 1973. je, uz pomoć Slavka Zlatića i Renata Pernića, kao voditelj školskih zborova bio osnivač Susreta zborova Naš kanat je lip, a 1974. pri Narodnom sveučilištu pokretač otvaranja Osnovne glazbene škole „Slavko Zlatić“ (danas Umjetnička škola). Bio je potom godinu dana (1978.) direktor Međunarodnog centra Muzičke omladine u Grožnjanu sa sjedištem u Zagrebu i Grožnjanu, pa se vraća u školstvo. Radio je 1979.-86. u porečkom Srednjoškolskom centru (gdje je vodio i djevojački zbor), pa opet u OŠ „Bratstvo i jedinstvo“ te, naposljetku, u OŠ Vladimira Nazora u Vrsaru.

U međuvremenu bio je među pokretačima ponovnog okupljanja porečkog mješovitog pjevačkog zbora „Joakim Rakovac“ 1979. i njegov prvi zborovođa, sve do 2005., s brojnim zapaženim nastupima u zemlji i inozemstvu. Godine 1988. pokrenuo je Scenu, prvu ustanovu u kulturi u privatnom vlasništvu u tadašnjoj Jugoslaviji.

U vrijeme Domovinskog rata, od 1991., ravnatelj je Osnovne škole Poreč, tada najveće škole u Hrvatskoj, s 2.700 učenika, od kojih 1.000 zbog rata izbjegle i protjerane djece, te s 200 zaposlenika. Škola je tada bila među 20-ak najuspješnijih u zemlji, ali mu 1996. nije produžen ravnateljski mandat. Suosnivač je HUROŠ-a, Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola (1995.), bio je i njezin potpredsjednik, te Istarskog ogranka HUROŠ-a i njegov prvi predsjednik.

U posljednjih 20-ak godina sudjelovao u folklornim zbivanjima kao osnivač i tajnik Hrvatske sekcije organizatora festivala folklora i tradicijske kulture (HRCIOFF), posebno se posvetivši primorskoj Hrvatskoj i fenomenu istarske tradicijske glazbe. Istraživao je porijeklo sopela, a s folklornim temama nastupao je na znanstvenim skupovima kod kuće i u inozemstvu (Italija, Gruzija, Bjelorusija, Rusija) uz objavljene stručne i znanstvene radove. Bio je organizator i direktor međunarodnog folklornog susreta Zlatna sopela koji se od 2001. u Poreču odvijao tijekom petnaestak ljeta.

Nemirna i istraživačkog duha bio je sklon inovacijama, bilo da je riječ o školstvu ili kulturi. Dugogodišnje iskustvo u prosvjeti i dobro poznavanje školske problematike, posebno njegove povijesti, ali i poznavanje istarske prošlosti, uvelo ga je u istraživački rad o povijesti hrvatskog osnovnog školstva Istre kao vjerojatno najosjetljivijeg dijela istarske prošlosti, ali i sadašnjosti. Istraživanjem se intenzivno bavio posljednjih 25 godina, u čemu mu je uvelike pomoglo široko obrazovanje i jednako tako širok krug znanstvenih interesa. Napisao je i u stručnoj te znanstvenoj publicistici objavio niz stručnih i znanstvenih radova, mnoštvo članaka u dnevnome tisku, te knjige: Između obrazovanja i denacionalizacije: Lega Nazionale i njezine škole u Istri krajem 19. i početkom 20. stoljeća (Pula 2001.) i U duhovnome logoru – Hrvatsko osnovno školstvo u Istri od 1918. do 1945. godine (Pula 2021.). Prije smrti pripremao je studiju radnog naslova „Od Mikule Gologoričkog do prvih hrvatskih institucionalnih škola“. K tome, s Ivanom Antolčićem i Antom Selakom suurednik je knjige Osnovna škola Poreč:1995/96 (Zagreb 1996.) i urednik zbirke notnih zapisa Naš kanat je lip (Poreč 1975.).

Godine 2019. bio je predložen za najviše porečko priznanje, Povelju 30. april, ali je tada nadležno povjerenstvo prednost dalo drugim kandidatima uz prijedlog da Cukrov dobije zahvalnicu gradonačelnika. Predlagači se s time nisu složili tako da je naposljetku ostao bez formalnog priznanja Grada Poreča za svoj doprinos njegovoj društvenoj sceni.