Seghizzi, Augusto Cesare, skladatelj, zborovođa, glazbeni pedagog (Buje, 19.I.1873. – Gorica, 5.I.1933.).

Kršten je 6.2.1873. u Umagu, gdje je upisan u matičnu knjigu.

Otac Angelo, porijeklom iz Lombardije, bio je glazbenik, voditelj puhačkog orkestra i orguljaš, majka Luigia de Colombani krojačica. Obitelj se već 1874. kratko odselila u Goricu kamo će se trajnije preseliti 1888. U međuvremenu žive i u Trstu gdje Augusto od oca dobiva početnu glazbenu izobrazbu.

Nakon povratka obitelji u Goricu, seli se u Terni gdje je dobio posao kapelnika. Godine 1894. nagrađen je na jednom natječaju za tradicijske napjeve, a iste je godine angažiran kao orguljaš i voditelj zbora u goričkoj crkvi sv. Ignacija.

Nakon očeve smrti 1897. u Lodiju, kao najstariji i jedini muški potomak preuzima brigu o obitelji, ponovno u Gorici. Postaje orguljaš u crkvi sv. Vida i Modesta, svira klavirsku pratnju na lokalnim koncertima, sklada sakralnu i svjetovnu glazbu. Komponirao je 1900. oratorij La crocifissione di Cristo, a i zborsko-orkestralnu himnu za jednu od goričkih udruga u kojima je podučavao klavir, čija mu je izvedba uz dobre kritike donijela i popularnost.

Godine 1902. postavljen je za orguljaša goričke katedrale. Te se godine vjenčao s Palmirom Pizzioli, s kojom je imao dvoje djece, Natalea i Ceciliju, također zapaženu goričku glazbenicu. Dvije godine kasnije, 1904., počinje predavati u glazbenoj školi (Civica scuola di musica), gdje ostaje do izbijanja Prvog svjetskog rata kada je najprije unovačen u austrougarsku vojsku, a potom, 1915., interniran u izbjeglički logor u Wagni u Štajerskoj, gdje se pridružuje obitelji. I tamo će nastaviti podučavati glazbu, osniva veliki dječji zbor i orkestar za koje sklada Canto di Wagna, Cuore di bimba i operetu Lupina. Sa zborom i orkestrom imao je velike koncerte u Gradcu i Beču, a tijekom boravka u logoru skicirao je niz skladbi koje će biti jezgrom njegovih kasnijih višeglasnih napjeva za muški zbor (vilota) Gotis di rosade (Rosne kapljice) na furlanskom jeziku.

Nakon rata obitelj se vraća u Goricu gdje Augusto postaje zborovođa u katedrali, a 1920. će pri lokalnoj udruzi alpinaca potaknuti i osnivanje zbora (Associazione corale goriziana) s repertoarom pretežno na furlanskom. Također se ponovno otvara glazbena škola u kojoj podučava klavir. Vodi i zbor u jednoj goričkoj četvrti, a u srednjoj školi (Istituto magistrale) predaje klavir i zborsko pjevanje.

Od 1925. kao skladatelj posvećuje se vilotama na furlanskom jeziku, na kojem i sam piše, a komponira služeći se najviše pjesmama Titea Di Sandrija (presudonim Giuseppea Collodija/Colloriga), kao i onim narodnim. Uspješnu i prijateljsku suradnju imat će s gradeškim filozofom i pjesnikom Biagiom Marinom te goričkim dirigentom i vođom orkestra Rodolfom Lipizerom.

Sa zborom koji je uzeo njegovo ime (Coro Seghizzi) krajem 1920-ih imao je više natjecateljskih i koncertnih nastupa po Italiji. Potom se, umoran od intenzivne aktivnosti, odlučuje za manje naporan posao te sa sinom svira na transatlantskom putničkom brodu. Nakon godinu dana vraća se u rodni kraj, ljeto 1932. provest će na Lošinju, potom u Gorici nastavlja posao zborovođe i profesora, ali ubrzo umire.

Seghizzi je skladao više stotina kompozicija, od crkvene glazbe i komornih skladbi za vokale i orkestre preko originalnih zborskih skladbi, pratnji za zborove i preradbi tradicijskih napjeva do nekoliko kompozicija za orkestar i brojnih aranžmana, a napisao je i tri libreta.

Njegovo ime nosi gorički gradski zbor te susret zborova pokrenut u Gorici 1962. i koji je kroz desetljeća prerastao je u veliku međunarodnu glazbenu manifestaciju s festivalom, konferencijama, radionicama, koncertima, izložbama, izdavaštvom i dr., te s više međunarodnih natječaja za zborsko pjevanje i skladanje, a od 2004. u njegovom se sklopu voditeljima zborova dodjeljuje nagrada za životno djelo.

Seghizzijevo ime nose trg u Gorici i ulica u Vilesseu.

Slike