Benčić, Miljenko, ekonomist, gospodarstvenik i političar (Vela Traba kraj Berma, 8.X.1923. – Pazin, 6.I.2015.).

Potječe iz hrvatski osviještene i antifašistički opredijeljene seljačke obitelji. Njegov otac Josip bio je član tajne antifašističke trojke formirane 1928., uhićen je 1942. i iz pulskog zatvora odveden 1943. u nacistički logor Dachau, gdje je početkom 1945. ubijen.

Miljenko je osnovnu školu završio u Bermu, a kasnije uz rad srednju školu u Pazinu te Ekonomski fakultet u Zagrebu.

Već početkom 1942. uključio se u narodnooslobodilački pokret (NOP) u Istri. U listopadu 1942. kad je trebao otići na odsluženje vojnog roka u talijansku vojsku, vodstvo NOP-a u Istri zapošljava ga preko svojih veza u Istarskom ugljenokopu Raša, jer su rudari bili oslobođeni odlaska u vojsku. Ondje je raspoređen na radno mjesto otkopa ugljena na 18. horizontu rudnika u Podlabinu. S kolegama Rubom iz Marčane i Poldrugovcem iz Vineža osniva tajnu trojku koja je 14.III.1943. izvršila sabotažu nakon koje sva trojica odlaze u partizane.

Djelujući na terenu Benčić postaje tajnik općinskog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) Tinjan. Nakon kapitulacije Italije sudjeluje 9.IX.1943. u napadima i razoružavanju postaje karabinjera u Tinjanu i vojarne u Pazinu. Tijekom 20-dnevne slobode Istre u rujnu 1943. na ispomoći je u Okružnom NOO-u za Istru, a nakon Rommelove ofenzive u listopadu 1943. radi na asanaciji terena i zbrinjavanju ranjenika. Potom postaje tajnik NOO-a kotara Tinjan, a dužnost obavlja do kraja 1944. kada ga Kotarski komitet Komunističke partije Hrvatske (KPH) Tinjan upućuje na partijski tečaj u Leskovu Dragu u Gorskom kotaru.

Po završetku tečaja sredinom ožujka 1945. vraća se u Tinjan na istu dužnost. Po oslobođenju Pazina 7.V.1945. postavljen je za tajnika NOO-a kotara Pazin. Ovu dužnost obavlja do jeseni 1947. kada postaje pomoćnik javnog tužioca za Istru u Puli, a od jeseni 1948. do konca 1950. je na dužnosti javnog tužioca kotara Poreč. Početkom siječnja 1951. dolazi u Pazin na dužnost predsjednika Kotarskog narodnog odbora, a 1.IV.1959. preuzima dužnost glavnog direktora pazinske kemijsko tekstilne industrije Pazinka, osnovane 1958. kao TIP – Tekstilna industrija Pazin. Na toj dužnosti ostaje do 1.I.1989. kada odlazi u mirovinu.

Pazinka se pod njegovim vodstvom od malog pogona s 10 tkalačkih razboja, izgrađenog na ledini kraj sela Valići, razvila u veliko uspješno poduzeće. Na svojem vrhuncu 1983. zapošljavala je 1.710 radnika što je bilo gotovo 30 posto svih zaposlenih na području tadašnje općine Pazin. Pazinka, predvođena Benčićem, sudjeluje u svim važnijim općinskim projektima stanogradnje, sporta i kulture, za što je primila mnoga priznanja, među ostalim i prestižnu Nagradu AVNOJ-a, najveće priznanje koje se dodjeljivalo u Jugoslaviji.

Politički i stranački aktivan Benčić je bio i na dužnosti predsjednika Skupštine Zajednice općina Rijeka, delegat na IV. kongresu Saveza komunista Hrvatske (SKH) i VIII. kongresu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), zastupnik u dva mandata u Vijeću općina Sabora Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) i član njegovog odbora za društveno planiranje i financiranje (1971.-79.).

Od kraja 1972. do ljeta 1973. bio je član radne grupe SRH za pripremu materijalne podloge radničkog upravljanja unutar udruženog rada. Bio je član komisije za društveni položaj žena i porodice Sabora SRH, gdje je predlagao donošenje zakona po kojem bi radnica za svako novorođeno dijete dobila tri godine plaćenog dopusta, ali, zbog tvrdih stavova pojedinaca iz sindikata i SKH, prijedlog nije prihvaćen. Bio je, između 1960. i 1990., i član upravnih odbora Privredne komore Pule i Zajednice općina Rijeka, član izvršnog odbora Riječke banke te predsjednik grupacije tekstilaca Jugoslavije Savezne privredne komore.

Nakon umirovljenja aktivno se posvetio djelovanju u antifašističkim udrugama u kojima je do smrti obnašao niz dužnosti. Između ostalog bio je predsjednik Saveza udruga antifašističkih boraca Istarske županije, potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, predsjednik pazinskog Društva Josip Broz Tito i dr. Posebno se zalagao za istinu o narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) i izjednačavanje prava boraca narodnooslobodilačkog rata i branitelja iz Domovinskog rata.

Suautor je u zborniku Pazinski memorijal: Beram u Prošlosti (Pazin 2003.) te knjigama Istra u Titovo doba (naša novija povijest, gospodarska i društvena postignuća) i Slavni putevi istarske slobode: temeljni dokumenti, odluke i stajališta u izdanju Saveza antifašista Istarske županije (Pula 2013. i 2016.), o Joakimu Rakovcu i rujanskim događajima izlagao je na Pazinskom memorijalu 2013. Bio je i član uredničkog odbora Istarske enciklopedije.

Za aktivnost i zasluge u NOB-u i u poslijeratnoj izgradnji zemlje te razvoju proizvodnih i samoupravnih društveno-ekonomskih snaga u zemlji i Pazinu odlikovan je jugoslavenskim ordenima zasluga za narod (III. reda 1947. i sa zlatnom zvijezdom 1988.), rada (III. reda 1958., sa zlatnim vijencem 1973. i s crvenom zastavom 1988.), bratstva i jedinstva sa srebrenim vijencem (1968.) te Republike Jugoslavije (1973.). Dobitnik je i pazinske općinske nagrade "25. septembar", Zlatnog grba općine Pazin (1983.), Povelje ZAVNOH-a – najvišeg priznanja SRH (1988.) te Reda Stjepana Radića Republike Hrvatske (2010.).

Pokopan je na porečkom groblju.

Slike