Vrsarski statut, zbirka uredbi i propisa koja je regulirala obveze stanovnika Vrsarske grofovije.

Sačuvani primjerak iz 1609. pronašao je povjesničar Marino Budicin u Venecijanskom državnom arhivu (Archivio di stato di Venezia) i objavio 1983. u časopisu Atti rovinjskog Centra za povijesna istraživanja.

Vrsarska grofovija bila je samostalni feudalni imunitet pod vlašću porečkih biskupa, odvojen od mletačke i austrijske teritorijalne jurisdikcije u Istri. Prvi sačuvani vrsarski statut (Statuti, et Ordini da osseruarsi nel Castello di Orsera et suo Contado) objavio je 1609. porečki biskup Leonardo (Lionardo) Tritonio (1609.–1631.). O starijim statutima koje Tritonio spominje nema nikakvih nalaza.

U XIX. st. bili su poznati primjerci statuta pri vrsarskoj općini (Podesteria di Orsera) i jedan u posjedu markiza Francesca de Polesinija. Ti su primjerci postali nedostupni pa se statut smatrao izgubljenim sve dok Budicin nije pronašao tiskani tekst u mletačkom arhivu među dokumentima o vrsarskom Kaštelu (Archivio di stato di Venezia, fondo "Deputati ed Aggiunti alla provvision del danaro pubblico", busta n. 707).

Statut se sastoji od 35 papirnatih listova i dvostruke korice od pergamene (vacchetta), ukupno 78 stranica širine 15,2 i visine 20,5 cm. Na vanjskim koricama postoje zapisi glagoljicom što znači da su bile dio nepoznatog glagoljskog spisa. Na unutarnjim koricama vanjske strane imaju grb, vjerojatno biskupa Tritonija, koji prikazuje lava uspravljenog na stražnjim nogama preko kojeg prolaze tri kose trake. Na unutarnjim stranama zalijepljeni su papiri s grbom porečkog biskupa Gasparea (Gašpara) Negrija (1742.–1778.) i kraćim tekstom.

Tiskani tekst na talijanskom jeziku nalazi se na 18 stranica i obuhvaća 59 poglavlja (capitoli) o građanskim i kaznenim predmetima, a na ostalima unesene su dopunske odredbe do 1742. Statut je bio na snazi do 1778. kada Mlečani preuzimaju vlast nad Vrsarom, ali odredbe o građanskim predmetima ostaju do pada Republike Sv. Marka 1797.

Arhivist i povjesničar Jakov Jelinčić je 2002. u porečkom Biskupijskom arhivu pronašao rukopisnu kopiju, prijepis statuta iz 1609. (ima 58 poglavlja i različite dopune Budicinovog primjerka) te prijepis drugog, novog vrsarskog statuta nepoznatog autora, nastalog vjerojatno nakon 1691. (prema dopunama Budicinovog primjerka nakon 1742.), u zajedničkom uvezu. Vjerodostojnost obaju prijepisa iz 1768. svojim potpisom jamčio je kanonik Paolo Chiurco, kancelar biskupa Negrija. Jelinčić je objavio novi statut u Attima 2014. (sv. XLIV.).

On je pisan mješavinom talijanskog i mletačkog jezika uz nešto latinskih izraza. Sastoji se od dvije knjige. Prva obuhvaća 47 odjeljaka (rubrica) o građanskim predmetima, a druga ih ima 66 o krivičnim predmetima, ukupno 107. Tu je obuhvaćeno i 55 poglavlja statuta iz 1609., ali uz znatno strože kazne. Nije poznato je li ikada stupio na snagu.

Pravni povjesničar Ivan Milotić objavio je 2017. oba vrsarska statuta i to preslik izvorne arhivske građe, tekst na izvornom talijanskom jeziku te hrvatski prijevod uz temeljite komentare i bilješke.