Ladavac, Vjekoslav, antifašist, sudionik narodnooslobodilačke borbe (NOB), društveno-politički djelatnik (Vela Traba kraj Berma, 24.IV.1912. – Pula, 21.XII.1979.).

Potječe iz seljačke obitelji, otac Josip poginuo je 1915. u Prvom svjetskom ratu na bojišnici u Galiciji, majka Katarina rođ. Gortan. U Bermu je završio šest razreda pučke škole i dva dopunske, ali nije nastavio školovanje zbog financijske oskudice i nužnosti bavljenja zemljoradnjom.

Već kao 16-godišnjak uključuje se krajem 1928. u tajnu revolucionarnu antifašističku organizaciju Borba koja je djelovala u Trstu, Primorskoj i Istri (bila je povezana sa sličnom organizacijom TIGR) s ciljem borbe protiv fašizma i odnarođivanja Slovenaca i Hrvata u tadašnjoj Italiji i u konačnici priključenja Julijske krajine Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslaviji). S nekoliko sudrugova sudjelovao je 24.III.1929. u oružanoj akciji sprječavanja odlaska birača iz okolice Berma i susjednih mjesta na parlamentarne izbore, kroz koje je vlast imala za cilj ukidanje bilo kakvog kulturnog ili političkog života izvan fašističke korporativne države. Nehatom je tom prilikom jedan mještanin poginuo, nakon dojave uhićeni su Vladimir Gortan i Danilo Vivoda, a potom i V. Ladavac,Viktor Baćac, Dušan Ladavac i Vjekoslavov ujak Živko Gortan (gortanovci). Na suđenju održanom u listopadu iste godine u Puli Specijalni sud za zaštitu države V. Gortana osudio je na smrt strijeljanjem, a V. i D. Ladavca, Baćca i Ž. Gortana na po 30 godina zatvora.

V. Ladavac je bio prvi maloljetnik te do Drugog svjetskog rata najmlađi osuđenik Specijalnoga suda na maksimalnu kaznu zatvora. Prva stanica na njegovom dugom zatvorskom putu (ukupno je po zatvorima i logorima bio 13 godina i 5 dana) bila je Fossombrone, potom Lucca i Civitavecchia. U kolovozu 1938. prijevremeno je pušten na uvjetnu slobodu, pod kontrolom policije. Ulaskom Italije u Drugi svjetski rat, lipnja 1940., uhićen je i interniran u trajanju od godine dana u logor Istonio Marina (danas Marina di Vasto) u Abruzzu.

Nakon što je pušten u ožujku 1942. uključuje se u NOB te razvija organizaciju narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u svojem i okolnim selima. U lipnju 1943. ponovno je uhićen s grupom suseljana i ljudi iz obližnjih sela. Zadržan je najprije u zatvoru u Pazinu pa u Puli. Predan je na postupak vojnom sudu IV. armije u Trstu koncem srpnja 1943., kao vođa partizana (ribelli) Vele Trabe i okolice. Međutim do suđenja nije došlo zbog kapitulacije Italije. Pušten je 15.I.1944., pet dana nakon bombardiranja Pule, kada je bio oštećen i pulski zatvor.

Nakon kraćeg oporavka prelazi s Baćcem i Ž. Gortanom u ilegalu (D. Ladavac je još prilikom prvog uvjetnog puštanja gortanovaca na slobodu bio pobjegao u Jugoslaviju) te na terenu obavlja razne rukovodeće funkcije u NOP-u. Od 20.VI.1944. politički je komesar Komande mjesta Pazin, 2.VIII. primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), istovremeno i u Kotarski komitet KPH Pazin, a od 1.IV.1945. predsjednik je Okružnog narodnooslobodilačkog odbora (ONOO) Poreč.

U neposrednom poraću bio je na više rukovodećih funkcija u Oblasnom NOO-u za Istru: predsjednik Oblasne agrarne komisije, potpredsjednik Okružnog suda za Istru, član Oblasnog komiteta KPH za Istru. Bio je 1946. među istarskim zastupnicima/promatračima na Ustavotvornom saboru Narodne Republike Hrvatske, a 1947. izabran je za zastupnika u Saboru u izbornom okrugu Pazin II. Bio je i član Glavnog odbora Saveza boraca narodooslobodilačkog rata Jugoslavije (SUBNOR).

Od 1952. do 1954. pohađao je srednju poljoprivrednu školu u Petrinji koju je završio s odličnim uspjehom. Potom je postavljen za upravitelja ekonomije pri Općoj poljoprivrednoj zadruzi Motovun i znatno je utjecao na napredak poljoprivrede, posebice vinogradarstva, ali i društvene djelatnosti na Motovunštini. Koncem 1961. seli se u Pulu, na dužnost rukovodioca kooperacijskih odnosa u Privrednoj komori Kotara Pula. Umirovljen je 1964., no nastavlja s društvenim i političkim radom u pulskim mjesnim odborima Arena i Kaštanjer.

Za zasluge u borbi za oslobođenje Istre primio je dva Ordena za hrabrost, Orden bratstva i jedinstva I. i II. reda te Orden zasluga za narod II. reda. Dobitnik je više priznanja i nagrada za doprinos razvoju gospodarstva Istre.

Svoje antifašističko djelovanje u ilegali predstavio je 1971. i 1973. na Pazinskom memorijalu, što je objavljeno u istoimenim svescima ("Uspomene na rad organizacije 'TIGR' /'Borba'/ 1929. godine", 1971., i "Pristup gortanovaca narodnooslobodilačkoj borbi", 1973.). O tome je pisao i u riječkim Dometima, a memoari o procesu pred Specijalnim sudom, robijanju po talijanskim zatvorima te zbivanjima u Istri tijekom rata objavljeni su mu posmrtno u knjizi Moji zatvori (Pula 1983., drugo dopunjeno izdanje 2019.).