Bronzin, Vincenzo (Vinzenz), matematičar i profesor matematike (Rovinj, 4.V.1872. – Trst, 20.XII.1970.).

Djed Antonio bio je brodovlasnik (paron de barca), a njegov su posao nastavili sinovi Angelo i Andrea, Vincenzov otac. Stariji brat Antonio (rođen 1870.) postaje svećenikom (1901.) te kasnije i kancelarom Porečko-pulske biskupije.

Nakon osnovnog školovanja u rodnome gradu Vincenzo pohađa koparsku gimnaziju te 1887. dobiva godišnju stipendiju istarske pokrajinske uprave. Školovanje nastavlja 1891. u Beču, gdje dvije godine studira inženjerstvo na Politehnici, potom matematiku i pedagogiju na Sveučilištu. Polagao je 1895. ispite i kod poznatog fizičara Ludwiga Boltzmanna. Pohađao je 1894. i školu za pričuvne časnike u Grazu (Landwehr-Offiziers-Aspiranten-Schule). Bio je aktivan i u društvenom životu pa početkom studija ulazi u rukovodstvo Talijanskog akademskog društva u Beču (Circolo accademico italiano di Vienna). Tijekom studija bio je i vrstan mačevalac te uspješan kockar zahvaljujući primjeni matematičkog znanja u igrama na sreću.

Završivši studije 1897. postaje profesorom u tršćanskoj realnoj gimnaziji (Civica Scuola Reale Superiore), a 1900. prelazi u Trgovačko-pomorsku akademiju (I. R. Accademia di Commercio e Nautica) u kojoj je 1909. imenovan voditeljem trgovačke sekcije, ali dužnost ne prihvaća zbog psihičkih tegoba uzrokovanih pisanjem i izdavanjem matematičkih knjiga. U to doba umire i jedna od njegovih kćeri, što ga je veoma pogodilo. Ipak, 1910. postaje ravnateljem akademije i na njezinom čelu ostaje do 1918.

Nakon 1918., u doba talijanske uprave, trgovačka sekcija akademije se osamostaljuje i mijenja naziv u Istituto Tecnico Commerciale "Gian Rinaldo Carli", a Bronzin je na čelu instituta od 1920. kao direktor odnosno, od 1934., ravnatelj (preside) do umirovljenja 1937.

Najvažnije znanstvene radove objavio je između 1900. i 1910. Kraći članak "Arbitrage" izlazi mu 1904. u Monatsschrift für Handels-und Sozialwissenschaft, potom udžbenik Lehrbuch der politischen Arithmetik (Leipzig/Wien 1906.) odobren od nadležnog ministarstva za korištenje u trgovačkim školama i akademijama Austro-Ugarske Monarhije. Najvažnije djelo Theorie der Prämiengeschäfte (Teorija opcijskih premija), knjižicu od osamdesetak stranica, objavio je 1908. (Leipzig/Wien). Švicarski znanstvenik Wolfgang Hafner je 2004. uočio sličnost između Bronzinovog i Black-Scholesovog matematičkog modela iz 1973. koji je američkim ekonomistima Myronu Scholesu i Robertu Mertonu 1997. donio Nobelovu nagradu za ekonomiju (treći član te istraživačke grupe Fisher Black preminuo je 1995., a njihov je rad razrađivao izračun isplativosti otkupa dionica). Godine 1911. Bronzin objavljuje u Trstu rad Sul calcolo della Pasqua nel calendario gregoriano.

U privatnom je životu bio oženjen Amelijom Bronzin s kojom, unatoč istome prezimenu, nije bio u srodstvu. Imali su petero djece, ali su tri kćeri preminule vrlo mlade.

Imao je širok opseg interesa – od astronomije do klasične književnosti. Znao je napamet pojedina djela Homera, Dantea i Manzonija. Kad je otišao u mirovinu, njegovi su mu učenici poklonili manju sportsku jedrilicu. Stanovao je izvan Trsta u mjestu Grignano (slov. Grljan), a iza kuće (danas nepostojeće) unajmio je zemljište, koje se protezalo uzbrdo prema Proseccu (slov. Prosek, tršćanski Proseco), koje je obrađivao, što se pokazalo veoma korisnim tijekom Drugog svjetskog rata. Danju poljoprivrednik, a noću se nastavljao baviti matematikom, posebno teorijom vjerojatnosti i teorijom igara. Godine 1947. objavio je rad "Sopra un quesito di probabilità" u Quaderni di cultura (sv. 2, Istituto tecnico G. R. Carli, Trieste). Posljednjih dvadeset godina života proučavao je složeni matematički problem, ali rad nije uspio privesti kraju.

Za zasluge je u međuraću odlikovan naslovom viteza (cavaliere) Kraljevine Italije. Institut "Carli" odužio mu se postavljanjem brončanog poprsja u atriju, a tršćanska općina nazvala je 2015. po njemu manji trg (piazzetta) u središtu grada.