Lazarić, Josip (Lazarich, von Lindaro; Josef, Joseph, Giuseppe), austrijski general (Trst, 19.III.1784. – Bela Crkva, Banat, 27.I.1859.).

Po nekim izvorima otac, trgovac, mu je bio rodom iz Pazina (ili Lindara). Uoči austrijsko-francuskog rata pristupio je 1808. 1. tršćanskoj domobranskoj bojni te je 1809. kao poručnik sudjelovao u opsadi Palmanove. Zapažen u tim borbenim akcijama, promaknut je u natporučnika. Teško ranjen 17.V.1809. u borbama kod Razdrtog, povukao se iz aktivne službe te je umirovljen u činu satnika. Od 1811. za Habsburšku Monarhiju obavljao je pro bono konzularne poslove u Trstu, koji je bio u sastavu francuskih Ilirskih pokrajina.

Nakon što je Austrija 1813. objavila rat Napoleonu, prebjegao je u Hrvatsku te je reaktiviran u vojnu službu, u postrojbe general-bojnika Lavala Nugenta koje su djelovale oko Rijeke. Početkom rujna 1813., dobivši zapovjedništvo nad odredom od svega 55 vojnika, mahom pješaka, krenuo je u Istru potaknuti narodni ustanak, računajući na protufrancusko raspoloženje stanovništva. Njegovoj se postrojbi pridružilo 200-tinjak nezadovoljnih seljaka iz središnje Istre, a i prebjezi iz francuske posade u Pazinu. S malobrojnijim i lošije naoružanim ljudstvom uspio je 4.IX. kod Lindara zaustaviti francuske postrojbe te u Beramskoj vali zarobiti oko 900 vojnika. Uz pojačanja pristigla iz Rijeke, zauzeo je 9.IX. Pazin, a 11.IX. i Pulu, sljedećega dana Kopar te sudjelovao u opsadi Trsta. U desetak dana praktički je za Austriju zauzeo cijelu Istru. Za te je zasluge promaknut u bojnika, a u čast pobjede iz Beča je 1813. u Pazin poslan spomen-barjak koji se danas kao "Zastava kapetana Lazarića" čuva u Muzeju Grada Pazina. Godine 1815. odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije, a 1819. dobio je titulu baruna s pridjevkom "Lindarski" (von Lindaro). Lazariću i borcima koji su porazili Francuze podignut je u rujnu 1816. u Pazinu ispred crkve Franjevačkog samostana spomenik, oko kojeg su bile poslagane francuske bombe izvađene iz Pazinčice i Jame, a otkrivanju je prisustvovao i car Franjo I. Spomenik je uklonjen nakon Prvog svjetskog rata.

Inače, Lazarić je od 1815. u vojsci službovao u sastavu Istarske kraljevske bojne, a nakon njezina raspuštanja 1816., u 9. lovačkoj bojni koja je osiguravala granična područja. Godine 1834. postavljen je za potpukovnika u Mantovi, a 1839. za zapovjednika utvrde u Kotoru. Umirovljen je u rujnu 1847. u činu pukovnika, no već sljedeće godine tijekom revolucionarnih događanja u Carstvu, na Nugentov je poziv otišao u Istru i organizirao dragovoljačku bojnu koja je 1849. prerasla u brigadu, a Lazarić je promaknut u general-bojnika ostavši u aktivnoj službi još godinu dana. Potom je nagrađen mjestom u Elizabetinsko-terezijanskoj vojnoj zakladi.

Lazarić se ženio dva puta i imao dvoje djece, ali mu je sin umro još kao dojenče te je plemićka titula ostala bez muškog nasljednika.

O njegovim pobjedama pjesnik Janko Šanda spjevao je 1909. romantičarsku pripovijest u stihovima Lazarič Lindarski.