Prva međunarodna polarna godina 1882.-1883., vrlo obuhvatni i ambiciozni međunarodni znanstveni poduhvat krajem XIX. st. s ciljem istraživanja Zemljinih polarnih područja.

Inicijativa za nj krenula je od austrijskog pomorskog časnika Karla Weyprechta, koji je pokrenuo i vodio 1872.-74. prvu austrougarsku polarnu/arktičku ekspediciju brodom Admiral Tegetthoff. Po povratku u domovinu zaključio je da znanstvena promatranja mogu dati bolje rezultate ako se ne obavljaju samo na jednom mjestu, nego dugotrajno i istovremeno širom cijelog polarnog područja. U tom pogledu osmislio je međunarodni znanstveni projekt, koji je pokrenut 1882. i trajao je godinu dana. Nazvan je Polarna godina, u njemu je sudjelovalo 12 zemalja, a od 14 promatračkih stanica 12 je bilo raspoređeno na Arktiku i dvije na Antarktiku.

Austro-Ugarska Monarhija je od početka bila aktivno uključena u organizaciju Polarne godine, pa je dogovoreno na njihova promatračka postaja bude na sjevernoatlanskom otoku Jan Mayen, na kojemu do tada pomorci, zbog negostoljubive obale i klime, nisu boravili duže od nekoliko dana. Bilo je predviđeno da K. Weyprecht bude vođa te ekspedicije, ali on je preminuo 1881. te je za njezinog zapovjednika postavljen poručnik bojnog broda Emil Edlen von Wohlgemuth. Austrougarska Ratna mornarica snosila je troškove prijevoza sudionika ekspedicije na Jan Mayen i za to dala na raspolaganje brod Pola, dok je ostale troškove, u iznosu od oko 100.000 forinti, pokrio grof Johann (Hans) Nepomuk Wilczek, koji je bio glavni mecena i prve austrougarske arktičke ekspedicije. Wohlgemuth je odabrao sudionike ekspedicije, ukupno ih je bilo 14, šest njih s jadranske obale: Stefan (Stefano) Rocco iz Rovinja, Johann Samanich (Ivan Šamanić) iz Krka, Josef Baretincich (Josip Baretinčić) i Natale Josef Giordana iz Rijeke, Thomas Diminich (Diminić) iz Kraljevice i Anton Mikacich (Mikačić) iz Postira na Braču.

Boravak austrougarskih znanstvenika i pomoraca na Jan Mayenu je bio vrlo uspješan, sva meteorološka, kartografska i znanstvena opažanja realizirana su prema unaprijed zadanom planu. Nakon godinu dana po njih je došao brod Pola i vratio ih u domovinu. U nekoliko narednih godina Wohlgemuth i njegovi suradnici su objavili brojne znanstvene izvještaje i publikacije, koji su kao i oni drugih sudionika Prve međunarodne polarne godine na Arktiku i Antarktiku, i danas važan izvor podataka u kontekstu aktualnih globalnih klimatskih promjena.

Valja napomenuti i da su zemljopisne karte otoka nastale tijekom te austrougarske ekspedicije bile u uporabi sve do 1954. Inače, Jan Mayen je stjenovit, vulkanski otok istočno od Grenlanda i sjeveroistočno od Islanda, oko 300 nautičkih milja sjeverno od polarne obratnice. Površina mu je oko 380 km2, dugačak je 53 km, na najširem dijelu ima 15,8 km, najviši vrh je trenutno neaktivni vulkan Beerenberg (2.277 m). Ime je dobio po Janu Jacobzoonu Mayu van Schellinkhoutu, zapovjedniku jednog od nizozemskih kitolovaca koji su u početkom XVII. st. navraćali na otok. Otok je 1922. anektirala Norveška, a od 1929. i službeno je dio njezinoga teritorija. Na njemu su meteorološka i radio-navigacijska postaja s posadom, a ljeti ga posjećuju i turisti na krstarenjima te planinari. Sigurnog pristaništa nema, a uređena je zemljana poletno-sletna staza za transportne zrakoplove. Na otoku je i više sačuvanih i obilježenih grobova pomoraca i arktičkih istraživača, među njima i Tome Viškovića s Labinšćine, člana posade Pole, koji je umro prilikom prijevoza sudionika austrougarske ekspedicije na Jan Mayen. Njegov se grob smatra najsjevernijim grobom jednog Istranina/Hrvata.

Slike