Spomen-ploča Prvoj istarskoj partizanskoj četi na Planiku s imenima boraca, postavljena na 30. obljetnicu podizanja logora, (fotografija vlasništvo Glasa Istre, snimio Danilo Memedović)

Prva istarska partizanska četa

Prva istarska partizanska četa, postrojba Narodnooslobodilačke vojske (NOV) utemeljena krajem kolovoza 1942. kao 5. četa II. bataljuna „Vladimir Gortan“ 2. primorsko-goranskog partizanskog odreda 5. operativne zone NOV i partizanskih odreda (PO) Hrvatske.

Politički i vojni čimbenici narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) Hrvatske od Centralnog komiteta (CK) Komunističke partije Hrvatske (KPH) do Okružnog komiteta (OK) KPH za Hrvatsko primorje kao i nižih tijela, od Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske do Štaba V. operativne zone i Štaba 2. primorsko-goranskog PO-a sredinom 1942. vode intenzivnu prepisku i dogovore da se ustroji partizanska postrojba te oružana borba prenese i preko Rapalske granice u Istru. CK KPH će još 22.IV.1942. obavijestiti OK KPH za Hrvatsko primorje „da je Glavni štab Hrvatske dao nalog da se Sušačka četa poveže sa Slovencima i da zajednički povedu akciju preko granice“. Početkom svibnja 1942., dok partijska i vojna rukovodstva stvaraju organizacijske i kadrovske preduvjete za ustrojavanje postrojbe, Miroslav Brozina – Slavko, član Mjesnog komiteta (MK) KPH Rijeke izvještava da je uspostavio vezu s novoustrojenom Brkinskom četom koja je djelovala na području Brkina, Ilirske Bistrice i Mašuna.

Nakon uspostavljene veze preko Jakova Brajana – Tonkina, čija je kuća bila Punkt MK KPH Rijeke i Kotarskog komiteta (KK) KPH Kastav, konačno, 21.VI.1942., na područje Kućeli (tada Kučeli) dolaze i petorica partizana, predvođenih Ivanom Brozinom – Slovanom, koji su se izdvojili iz Brkinske čete i postali jezgrom za ustrojavanje Prve istarske partizanske čete. Grupa uspostavlja logor između Zvoneće i Kućeli na Grdom žlebu. Povezuju se s Brajanom i 5.VII. sastaju s Mošom Albaharijem – Markom (zamjenikom političkog komesara 2. primorsko-goranskog PO-a) i Miroslavom Grakalićem – Crnićem, koje je Štab odreda uputio u Istru da se povežu s „istarskim partizanima“, što prethodno nije uspjelo Josipu Matasu – Andriću/Abesincu. Sastanku na Grdom žlebu uz Brajana prisustvuju i Antonio Mihich (Antun Mihić) – Toni, sekretar MK KPH Rijeka, i Brozina – Slavko te članovi odbora NOP-a Kućeli i Rukavac. Dogovoreno je povezivanje istarskih partizana s Brkinskom četom, novačenje na području Matuji i selima oko Učke te dogovoreno zapovjedništvo postrojbe. Na sastanak zakazan za 7.VII.1942. dolazi samo Brajan, dok su Albahari i Grakalić otkriveni i uhićeni, a Stanko Jurdana obavještava Brozinu – Slovana o uhićenjima.

Nakon neuspjelog povezivanja s partizanima s onu stranu Rapalske granice, grupa uspostavlja novi logor na mjestu Jasenovac u blizini Volarija (Lisina), pogodnom za održavanje veza s organizacijom NOP-a Škrapna, Zvoneće i Brguda, kao i za izviđanje i prodiranje prema Planiku i Učki, Veprincu i Lovranšćini. Slovanova grupa sada broji 7 boraca i uspostavlja nove veze na području Planika i Učke te uz pomoć Antona Dobreca Bončića, vlasnika planinarske kuće Paulovatz na Planiku, širi mrežu oslonaca i suradnika, što joj omogućava stvaranje novih veza i prodiranje prema centralnoj Istri. Oko 15.VII. uspostavljaju logor na Planiku, na Mlajskim grižama, na imanju Alberta Jurdane u Dolčinama, zadržavajući stari logor u Jasenovcu u pričuvi. Uz pomoć Bončića uspostavljen je kontakt i s organiziranim odborima ili povjerenicima NOP-a Leprinšćine (Veprinština), Pojanšćine i Lovranšćine. Uspostavljaju vezu i s trojicom dezertera iz talijanske vojske te grupa broji 10 boraca, a povjerenike nalaze i u Brgudcu, Semiću i Brestu pod Učkom.

Kako je veza s Kastavskim punktom i MK KPH Rijeke neredovita i nesigurna, Brozina – Slovan odlučuje uspostaviti izravnu vezu s KK KPH Kastav i Štabom 2. primorsko-goranskog PO-a 5. operativne zone. On zajedno s Josipom-Pepijem Šustarom – Mihom i Ivanom Frolom – Vojnovićem iz Planika preko Lisine u prvom tjednu kolovoza 1942. kreće u pravcu Nove Vasi kod Jelšana, odatle preko šume Dletovo u pravcu Paklena te uspijevaju prijeći dobro utvrđenu Rapalsku granicu i stižu u logor 104, na Kastavski punkt, nekoliko dana prije 20.VIII.1942. Kurir Šustar se s političkim radnicima Ivanom Motikom – Franom, Antonom Cerovcem – Tonićem, Josipom Stanićem/Vinkom Pajalićem, Rudolfom Ljubičićem, Joškom Udovičićem i jednim Slovencem vraća u Istru, dok se Brozina – Slovan javlja u Štab 2. primorsko-goranskog PO-a što rezultira osnivanjem posebne postrojbe.

Odlaskom Slovana, grupa premješta logor u kanjon potoka Banina, na istočnu padinu Učke. U operaciji pretraživanja toga područja, a nakon dojave talijanskim vlastima o pojavi naoružanih osoba, na obali potoka Banina iznenađen je Antonio Mihich koji u razmjeni vatre pogiba 22.VIII.1942. Grupa je razbijena i oni koji su ostali na desnoj strani potoka izvlače se prema Šušnjevici i Labinšćini nastavljajući s političkim radom do uspostavljanja veze s Planikom, a oni s lijeve strane potoka Banina vraćaju se u logor, u Mlajske griže, gdje će im se pridružiti borci koji će stići iz Gorskog kotara.

Najranije 22., a najkasnije 25.VIII.1942. u Tršću kraj Gerova (Gorski kotar) u logoru Sokoli, Štab 2. primorsko-goranskog PO-a ustrojava zapovjedništvo postrojbe, imenuje sekretara partijske ćelije, određuje novih pet boraca u sastav postrojbe i ustrojava 5. četu II. bataljuna „Vladimir Gortan“ koja će politički i vojno djelovati u Istri. Iz Tršća deset boraca kreće za Istru. Rapalsku granicu prelaze posljednjih dana kolovoza ili prvih dana rujna 1942. i dolaze u logor Mlajske griže.

Slovanovu grupu činili su Ivan Brozina – Slovan (iz Jelšana), Josip-Pepi Šustar – Miha (iz Gornjeg Zemona kod Ilirske Bistrice), Karlo Lekšan – Jernej (iz Bukovja kod Postojne), Ivan Furlan – Peter (iz Renča kod Gorice), Ivan Frol – Vojnović (iz Jelšana), Emil Lazarić – Marko (iz Medulina, dezerter iz talijanske vojske). Grupi se 5.VII. priključio Antonio Mihich, koji je iz Rijeke pobjegao pred uhićenjem, sljedećeg dana i Stanislav Jurdana – Stanko (iz Kućeli), a tjedan kasnije i dezerteri iz talijanske ratne mornarice, s bojnog broda Roma: Albert Škrobe – Berto (iz Nove Vasi kod Šušnjevice), Miro Jakovčić – Ljubo (iz Vineža) i Boris Zdrinšćak – Šoto ili Fratar (iz Dobreća kraj Lovrana). Iz postrojbi u Gorskom kotaru naredbom Štaba, u sastav novoustrojene postrojbe uključeni su Dušan Jardas (iz Matuji), Vlado Juričić (iz Pule), Venceslav Matetić – Vence (iz Biškupi kraj Kastva), Antun Raspor – Španjolac (iz Klane) i August Vivoda – Arsen (iz Velog Mluna). Posljednja dvojica imenovani su komandirom, odnosno političkim komesarom postrojbe.

Na Puljštini vezu sa Slovanovom grupom traže i očekuju Josip Matas –Abesinac/Andrić i Ulderico Mardegani – Carlo. Postrojba zajedno s dva kurira – Albertom Petrcom – Plovanićem (iz Marčeji [Marčelji] na Kastafšćini) i Ivanom Logarom Belkićem (iz Marčeji), Rudolfom Ljubičićem (učiteljem, domobranskim časnikom koji se predao partizanima u Bosni, a bio je podrijetlom iz Nove Vasi kod Šušnjevice pa je poslan u Istru, ali na Buzešćini nije zadovoljio u političkom radu pa ga je Anton Cerovac – Tonić poslao u četu), Josipom Stanićem/Vinkom Pajalićem te vodnikom Savom (Savo Radojčić?) i kurirom nepoznatog imena i prezimena, a koji su došli nakon 26.X.1942., na kraju broji 24 borca.

U neposrednoj blizini planinarske kuće Paulovatz na Planiku 3.IX.1942. Slovanova grupa i novopristigli borci, sada 5. četa II. bataljuna „Vladimir Gortan“, uspostavljaju logor. Aktivnošću članova partijske ćelije i sekretara Matasa – Andrića, pripadnici postrojbe osnivaju ili proširuju i povezuju postojeće organizacije NOP-a, ustrojavaju odbore koji prerastaju u narodnooslobodilačke odbore i održavaju kontakt i s organizacijom NOP-a Kućeli i Rukavac.

OK KPH za Hrvatsko primorje u svojim dopisima rukovodstvu postrojbe u listopadu i studenom 1942. kritizira njezinu slabu borbenu aktivnost, napominjući da moraju poduzimati više akcija, makar manjih, jer je „nektivnost smrt za partizanski pokret“. Iako su joj mogućnosti djelovanja na dobro čuvanom neprijateljskom teritoriju bile ograničene i teške, ipak je tijekom listopada i studenog 1942. postrojba izvršila nekoliko oružanih akcija među kojima su zabilježene i tri diverzije na pruzi Trst – Rijeka. Najveća je bila u noći 27./28.X. kada je između Rukavca i Jurdani uništeno 20-ak metara pruge, pri čemu je stradao jedan transportni vlak, a promet je bio obustavljen tijekom cijelog sljedećeg dana.

Imajući saznanja o postojanju ove postrojbe, talijanske vlasti – 20 tisuća pripadnika vojske, karabinjera i fašističke milicije, 4.XII.1942. pretražuju Planik, a istoga dana popodne, vraćajući se s terena, u zasjedu upadaju S. Jurdana i R. Ljubičić. U okršaju pogiba Jurdana, a Ljubičić se predaje, prokazuje veze te sljedećeg dana, 5.XII.1942., predvodi talijansku vojsku do logora. Prva istarska partizanska četa se bez žrtava izvlači iz okruženja, ali je razbijena i prestaje postojati kao oružana formacija.

Osnivanjem, političkim i borbenim djelovanjem 5. čete II. bataljuna „Vladimir Gortan“ 2. primorsko-goranskog PO 5. operativne zone Hrvatske (Prve istarske partizanske čete) i uspostavom logora na Planiku, Istra se faktički uključila u 5. operativnu zonu Hrvatske, a postrojba je postala vojni i politički reprezentant NOP-a Hrvatske – prva borbena formacija na tlu jedne od sila Osovine. Od tada pa do kolovoza 1943. započinje i proces organiziranja Istre kao posebne teritorijalno-upravne jedinice federalne države Hrvatske u nastajanju.

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Istra i Slovensko primorje, Beograd 1952.; Ivan Brozina Slovan, Put Prve istarske brigade Vladimir Gortan, Pula (s. a.); Vinko Antić – Alojz Čargonja – Ivo Kovačić, Prva istarska partizanska četa, Rijeka 1972.; Tone Dobrila, Komandir Prve istarske partizanske čete Anton Raspor Španjolac, Rijeka 1974.