Musizza, Gianpietro (Piero, za Jugoslavije Petar), građevinar, gospodarstvenik, društveni i politički aktivist (Poreč, 28.VI.1933. – Pula, 18.VII.2000.).

Otac Antonio bio je iz Poreča, a majka Giordana, rođ. Laganis, iz Kaldira. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a u Rovinju Talijansku gimnaziju te upisao Građevinski fakultet u Zagrebu na kojemu je diplomirao 1960. Zaposlio se kao inženjer u porečkom građevinskom poduzeću Jože Šuran, potom je radio u Istarskom vodovodu, a u 1970-im i 1980-im bio je direktor poslovne zajednice Euroturist, sa sjedištem u Poreču, koja je realizirala ambiciozne i u socijalističkom gospodarstvu investitorski zanimljive, a s današnjeg aspekta ipak okolišno upitne projekte izgradnje "turističkih gradova" Červar-Porta, Marede i Barbarige. Radnu karijeru završio je u porečkoj gradskoj upravi početkom 1990-ih.

Paralelno s profesionalnim angažmanom bio je vrlo angažiran u javnom životu obnašajući i brojne društvene i političke dužnosti. Posebno aktivan bio je u talijanskoj nacionalnoj zajednici. Od 1972. dva je desetljeća bio predsjednikom porečke Zajednice Talijana, u nizu mandata aktivni član skupštine Talijanske unije (Unione italiana) na čijoj je sjednici sudjelovao i nekoliko dana prije iznenadne smrti. Zaslužan je za barem djelomično očuvanje talijanskog kulturnog i tradicijskog identiteta Poreča, a aktivno je doprinio bitnim projektima za talijansku nacionalnu zajednicu u gradu - dogradnji talijanske osnovne škole u starogradskoj jezgri te obnovi i proširenju "čirkola", sjedišta Zajednice Talijana. Bio je početkom 2000. među pokretačima akcije (bezuspješne) da se nekadašnji porečki vinarski podrum Cantina sociale vlasnički vrati prvim zadrugarima odnosno njihovim nasljednicima. Kao pripadnik talijanske manjine bio je politički angažiran i u predstavničkim tijelima lokalne zajednice i države, pa je među inim bio potpredsjednik Skupštine općine Poreč, zastupnik u Saboru SR Hrvatske i delegat u posljednjem sazivu Skupštine SFR Jugoslavije.

Bio je veliki zaljubljenik u rodni grad i Istru, vrsni poznavatelj porečke povijesti, a i pjesnik i prevoditelj. Među inim, na talijanski je preveo knjigu-spomenar Srdačno vaš Poreč Draga Orlića (Saluti da Parenzo, 1990.), a nekoliko njegovih pjesama (Cucal i El caro 1998., Tera mia 2002.) uglazbila je Đeni Dekleva Radaković. Za radni i društveni angažman dobio je više priznanja, među kojima Orden rada SFR Jugoslavije i porečku Plaketu 30. april (1982.).