Matijević, Zora, učiteljica, prosvjetna aktivistica, antifašistkinja (Rijeka, 15.IX.1903. – Rijeka, 18.I.1981.).

Roditelji Frane i Marija doselili su se 1902. u Rijeku iz Grlića kraj Jablanca.

U rodnom gradu završila je Učiteljsku školu, kratko radila u Osnovnoj školi Trsat, potom tri godine u Podhumu na Grobnišćini (Gromišćina). Godine 1925. odlazi u Zagreb gdje je 1927. završila Višu pedagošku školu i postala nastavnicom povijesti, hrvatskog i talijanskog jezika.

Radila je školama u Delnicama, Hreljinu, od 1932. u Đakovu, odakle je zbog ljevičarskih političkih istupa premještena u Suboticu. Uz nastavnički rad nastavlja i društvenopolitički, organizirajući predavanja o pravima žena. Krajem 1939. vratila se na Sušak. Tu je dočekala Drugi svjetski rat i odmah priključila narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Od Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), u koju je primljena 1942., dobila je zadatak da ostane djelovati u Rijeci, gdje je bila članica odbora Antifašističkog fronta žena (AFŽ). Prvi put uhićena je u veljači 1943., u rodnoj kući na Trsatu, gdje su joj našli kompromitirajuće materijale. Nakon mučenja u policiji završila je u bolnici, a na suđenju joj ništa od optužbi za komunističku propagandu nije bilo dokazano. Ipak, odvedena je u zatvor u Videm (Udine), gdje je s drugim članicama KP osnovala partijsku ćeliju. One su, u konspiraciji, bile pokretačice obilježavanja Prvog maja 1943. u videmskom zatvoru. Zbog toga je Matijević s ostalim organizatoricama prebačena u zatvor u Bellunu, pa u logor u Pollenzi kraj Ancone. Iz njega je nakon pada Mussolinijevog režima uspjela pobjeći, s drugih osam logorašica, te je nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. stigla u Kastav gdje se javila partizanima, odnosno Okružnom komitetu KPJ za Primorje.

Poslije Rommelove ofenzive na Istru u listopadu 1943. poslana je u Italiju sa zadatkom da iz tamošnjih zatvora pokuša izvući zatočene borce i simpatizere NOP-a. Služeći se djelomično lažnim dokumentima u više je navrata obilazila zatvore, a u Perugii je čak zapovjednika tamošnjeg Gestapa uvjerila da pusti šest žena. U Bologni se počela baviti i obavještajnim radom, što Gestapu nije promaklo, pa je ponovo uhićena. Iz zatvora Budrio kraj Bologne upućena je 20.II.1944. uz pratnju na suđenje u Trst, ali je u njegovom predgrađu uspjela pobjeći iz vlaka. Uz pomoć veza vratila se u partizane, na Kastafšćinu, odakle ju je Oblasni komitet KPJ za Istru uputio na rad u Prosvjetni odjel Oblasnog NOO-a za Istru, koji je tada bio na Buzešćini. Ubrzo je postavljena za pročelnicu odjela te je sudjelovala i na tečaju za narodne učitelje s područja okruga Pazin, održanom u Katunu pod Učkom 10.-24.V.1944. Početkom lipnja ponovo je angažirana na obavještajnim zadacima u Italiji. U listopadu je u Trstu uhićena i treći put, mučena, ali nikog nije odala te je 18.XI.1944. s još 45 žena, većinom Istranki, otpremljena u logor Ravensbrück u Njemačkoj. Tijekom narednih mjeseci prošla je i logore u Finowu, Neusterlitzu i Wesenbergu, gdje ju je 1.V.1945. oslobodila sovjetska Crvena armija. Njezina svjedočanstva iz zatočeništva objavljena su u knjizi Ravensbrück - ženski logor smrti (izdanje AFŽ-a, Zagreb 1946.).

Poslije dugoga oporavka, početkom 1946. zapošljava se kao urednica u Glasu Istre, potom kratko radi kao glavna urednica hrvatske emisije na Radiostanici Rijeka. Iza toga vraća se radu s mladima i za mlade. Bila je među osnivačima Društva Naša djeca u Rijeci, pokretala osnivanje prvih dječjih vrtića, škola za roditelje, dječjih odmarališta, školskih radionica, lutkarskog i pionirskog kazališta. Za svoj ratni doprinos, društveni i politički rad dobila je više priznanja, među njima Orden za hrabrost, Orden bratstva i jedinstva, Orden za zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i Nagradu grada Rijeke za životno djelo.