Poraće (1945.–54.). U svibnju 1945. počela je bitka za Istru na međunarodnom planu. Morganova crta podijelila je poluotok na dva dijela: Zona A (Trst i Pula) bila je pod savezničkom vojnom upravom, a Zona B (ostatak Istre) pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije (VUJA), sjedište koje se nalazilo u Opatiji sve do 23.X.1948. Odredbe ugovora (Pariški mirovni ugovori) o stvaranju Slobodnoga Teritorija Trsta (STT), s novim zonama, stupile su na snagu 15.IX.1947., nakon dugotrajnih i mukotrpnih pregovora. U Zoni A STT-a upravu je obnašala angloamerička vojna uprava, a u Zoni B VUJA, pod upravom koje su djelovali organi civilne vlasti.

Neposredno nakon oslobođenja i preuzimanja vlasti na najvećem dijelu istarskog prostora, nova se vlast susrela s brojnim problemima i teškoćama koje nije mogla riješiti. Pored obnove razrušenih kuća, industrijskih kapaciteta i cjelokupnoga gospodarstva, morala je redovito opskrbljivati stanovništvo i zadovoljiti barem najosnovnije životne potrebe. Na snazi je bila nepopularna, ali nužna mjera racionalizacije raspodjele hrane. Inzistiranje na industrijalizaciji dovelo je do propadanja poljodjelstva i stagniranja stočarstva. Prvih je poratnih godina zbog snažnoga pritiska i angažiranja svih radno sposobnih ljudi u Istri ipak ostvaren znatan napredak. Međutim, sušna i za poljoprivredu katastrofalna 1947. te zbog sukoba s SSSR-om politički složena 1948. pridonijele su kolapsu gospodarstva i uvođenju izvanrednih mjera. U pitanje je bila dovedena opskrba stanovništva pa je država morala intervenirati tzv. garantiranim opskrbljivanjem. Za istarsko je selo najznačajnija bila odluka Oblasne narodne skupštine (26.XI.1946.), kojom je započela agrarna reforma. Odluka je poništila sve kolonatske odnose bez obzira na trajanje, a razriješeni su svi napoličarski i ostali zakupni odnosi. Poništene su sve dražbe seljačkih imanja Hrvata i Slovenaca provedene od 1.I.1919. Kolektivizacija 1949. bila je izraz etatističke koncepcije gospodarstva i stoga se postupno počela napuštati već sredinom iste godine. Sljedećih se godina broj zadruga smanjivao, da bi se od 1954. one uglavnom pretvarale u gospodarska poduzeća. Nacionalizacija je 1946. i 1948. teško pogodila bogatije slojeve stanovništva. Svi su postali jednaki u siromaštvu. Socijalna politika morala je odmah pokazati učinkovitost i pokazati »za što smo se borili«, a to je iz mnogih, ponajviše financijskih razloga, bilo nemoguće. Stoga se socijalna politika u Istri oslanjala uglavnom na improvizaciju i snalaženje. No, na samom je početku novi poredak budio nadu. Radnički su slojevi u eksproprijaciji tvornica i sredstava za rad vidjeli priliku za popravljanje svoga socijalnog položaja. U poslijeratnom procesu intenzivnoga gospodarskog i društvenog razvoja nastale su značajne kvalitativne promjene u kretanju stanovništva i zaposlenih. Najsnažniji migracijski pritisak osjetila je Pula. Zdravstvene i higijenske prilike neposredno nakon oslobođenja bile su vrlo loše i djelomice naslijeđene iz predratnoga razdoblja. Uz tifus, paratifus i difteriju najčešće su bile epidemije svraba, malarije, trahoma i šarlaha. Do 1950. zdravstveno se i higijensko stanje popravilo, iako još uvijek nije bila riješena opskrba sela pitkom vodom.

Demografske su promjene 1945.-–56. bitno utjecale na promjenu etničke slike Istre, ali i na mentalnu konfiguraciju istarskog društva. Poratno iseljavanje talijanskog, hrvatskog i slovenskog stanovništva poznato je kao egzodus. Do njega je došlo zbog neriješenoga državnopravnog statusa Istre, diplomatske borbe za sjedinjenje, neriješenih nacionalnih problema te zbog promjene društveno-političkog poretka. Komunistička partija (Jugoslavije) postala je nakon rata jedina politička snaga koja je držala svu vlast. Nakon egzodusa talijanskoga poglavito gradskoga pučanstva, nije ni imala s kim dijeliti vlast. Planovi gospodarskog, kulturnog i svekolikoga života stvarali su se u partijskim tijelima. Političke su se prilike posebno zaoštrile za sukoba jugoslavenskih komunista sa Staljinom 1948. Problem neriješenoga državnopravnog statusa Istre samo je pogoršavao situaciju. Uhićenja i suđenja talijanskim komunistima za »trockizam« skrivala su u nekim slučajevima politički obračun s »građanskim talijanskim nacionalističkim elementima«. No, to nije bilo pravilo. Nekomunisti u redovima Narodne fronte nisu stradavali poput članova Komunističke partije. Najviše su stradali komunisti, Talijani, članovi KPH, i Hrvati predratni članovi Partito comunista d’Italia (Komunističke partije Italije). U političkom životu Istre nije sve bilo mirno ni nakon smirivanja sukoba s SSSR-om, posebice što se tiče unutarpartijskih odnosa. Ispod površine događali su se oštri sukobi različitih struja koje su se borile za vlast. Promjene su donosile nemir i osjećaj ugroženosti pojedinih čelnika partije ili državnih dužnosnika. Nacionalno pitanje u Istri bilo je goruće tijekom i neposredno nakon rata. Bilo je prožeto političkim procesima sjedinjenja Istre s Hrvatskom, odnosno Jugoslavijom, te migracijskim kretanjima. Odnosi su se ipak nastojali učiniti pravednijima, iako Talijani u vlasti nisu postigli proporcionalnu zastupljenost. Poratna kulturna djelatnost sve do kraja 1950-ih nosila je jak pečat politizacije i ideološke indoktrinacije.