Bucavelli, Nicolò, glazbenik, skladatelj, glazbeni pedagog (Pula, 18.I.1875. - Pula, 8.I.1946.).

Rođen je s prezimenom Bucavetz ili Bucavez, koje mu je u vrijeme fašizma talijanizirano. Školovao se na tršćanskom konzervatoriju "Giuseppe Tartini", a glazbenu je karijeru počeo u Novigradu, vodeći tamošnje glazbeno društvo, limenu glazbu. U Puli se kao glazbeni pedagog javlja 1905., u vrijeme otvaranja dječjeg društvenog centra (Ricreatorio Comunale). Sljedeće godine sudjeluje u formiranju pulskog glazbenog (orkestralnog) društva (Società orchestrale), a njegovom zaslugom i Medulin je imao limenu glazbu. Od 1914. do 1918. vodio je limenu glazbu i orkestar pripravnika u pulskom Arsenalu. Poslije Prvog svjetskog rata ponovo je aktivan u glazbenom odgoju mladih i vodi limenu glazbu fašističke mladeži Balilla (zapisano je da je bio član Fašističke stranke, ali da je crnu košulju oblačio samo kad je morao). Godinama je vodio i vodnjansku limenu glazbu.

Skladao je kompozicije za puhačke i druge orkestre, ali najpoznatiji je po uglazbljenju pjesme Son polesan sicuro (poznate i kao Vedendote mia Rena), na tekst R. Vascotta, koja je nekoć bila vrlo popularna u Puli (u nekim izvorima se kao kompozitor navodi Bucarelli, što je tipfeler, ili Bucavez, kako se prezivao kad ju je, s nepunih 20 godina, uglazbio). Uglazbio je i pjesmicu Pola a remengo (i nju je napisao R. Vascotto), prvonagrađenu na pulskom karnevalu 1924., zatim Moreta mia, pučku pjesmicu iz 1886. o zagađenju izvora Karolina i dr.

Na njegovom pogrebu okupili su se brojni sugrađani, a bivši učenici, mlađi i stariji, prigodno su formirali veliki orkestar koji je posmrtnom koračnicom pratio lijes.