Ciotta, Giovanni (de), političar (Rijeka, 24.IV.1824. - Lovran, 6.XI.1903.).

Njegov otac Lorenzo doselio se iz Livorna te je postao najjači trgovac drvom u Rijeci. Tu se oženio Adrijanom Marijom Adamić, jednom od kćeri Andrije Ljudevita Adamića, najistaknutije osobe u Rijeci početkom XIX. st.

Nakon osnovne škole i gimnazije u Rijeci, mladi Giovanni odlazi u Beč na Vojnu akademiju, na inženjerijski smjer. Tijekom revolucionarnih 1848. i 1849. borio se u Italiji, potom služio vojsku u Veroni i Veneciji. Nakon poraza austrijske vojske u bitci kod Solferina 1859., napustio je vojsku, vratio se u rodni grad i započeo uspješnu političku karijeru.

Glavne odrednice njegovog političkog djelovanja bile su borba za autonomiju, ali i talijanstvo Rijeke, te preobrazba malog primorskog grada u srednjoeuropski, kozmopolitski grad. Kao gradski savjetnik bavio se pitanjem povezivanja Rijeke sa zaleđem i o tome 1864. tiskao rad Fiume und seine Eisenbahnfrage. S obzirom na to da je krajem XIX. st. Italija još uvijek bila znatno udaljena od Rijeke, borbu za autonomiju promicao je kroz čvršću povezanost s Ugarskom. Stoga, iako je mogao nastupati i u hrvatskom Saboru (izabran je za riječkog zastupnika 1865.) njegov važniji cilj bilo je sudjelovanje u ugarskom parlamentu što je i uspio 1869. Iste je godine postao vođa riječkog udruženja Politica Club Deák, zapravo lokalnog ogranka Mađarske liberalne stranke. Godine 1868. postao je potpredsjednikom riječke Trgovačke komore, a za gradonačelnika je izabran 1872. Prva mu je značajnija odluka bila izrada generalnog urbanističkog plana, koji je dovršen 1874., a predviđao je veliko nasipavanje obale i izgradnju gatova te izgradnju željezničkog kolodvora, što je uglavnom i ostvareno. Planirana Guvernerova palača, nova gradska vijećnica te veliki gradski muzej nisu ostvareni, ali izgrađeno je novo kazalište, dovršeno 1885., prema projektu biroa Fellner & Helmer iz Beča i pod nadzorom arhitekta Giacoma Zammattija, koji je bio najvažniji Ciottin suradnik u arhitektonskoj preobrazbi grada.

Kroz više od dva desetljeća Ciottinog gradonačelničkog mandata Rijeka je postala značajan evropski industrijski i lučki grad, privlačeći kapital iz cijele Evrope, a razdoblje njezinog sveopćeg prosperiteta, između 1875. i 1890., zapamćeno je kao "idila". Ciottine najveće zasluge bile su urbanizacija Rijeke, izgradnja vodovoda, kanalizacije, škola, brojnih palača (npr. palače Modello) i zgrada, parkova, tržnice, a u grad je dovlačio kako državni tako i privatni kapital. U vrijeme njegove vlasti u Rijeci je udvostručen broj stanovnika, u gradu su bila 22 konzulata, dvadesetak hotela i čak devet kina. Mnogi ga drže najuspješnijim riječkim gradonačelnikom, a nosio je nadimak "Il Magnifico podestà".

Kada je Bánffyjeva vlada u Budimpešti počela provoditi centralističku politiku, 1896. dao je ostavku i povukao se u svoju vilu u Lovranu gdje proživio ostatak života. Za zasluge car Franjo Josip I. odlikovao ga je Redom sv. Stjepana, dobio je i odlikovanje Reda Maura i Lazara od talijanskog kralja, a Rijeka ga je već 1884., nakon reizbora za gradonačelnika, proglasila svojim počasnim građaninom.

Pokopan je na riječkom groblju Kozala.