Carducci, Giosuè, pjesnik, esejist, književni kritičar, sveučilišni profesor (Valdicastello kraj Lucce, 27.VII.1835. - Bologna, 16.II.1907.).

Utemeljitelj je neoklasicističkog književnog pokreta koji poezijom reagira na romantizam svojega doba. Prvi je Talijan koji je, 1906., dobio Nobelovu nagradu za književnost.

U stihovima pjesme Miramar, iz ciklusa Barbarske ode, u kojoj pjeva o dvorcu Miramare kraj Trsta i tragičnoj sudbini njegovog graditelja habsburškog nadvojvode i meksičkog cara Maksimilijana I. dotiče se i istarskih obala na kojima "tužne u sjeni oblaka" poimenice ističe "morske dragulje" "utvrđene gradove Milje i Piran, Kopar i Poreč". Nekoliko strofa dalje pita se kakvu to dugu žalopojku kroz promukli plač valova donosi vjetrić s "tužnog Savudrijskog rta", "pjevaju li to mrtvi Veneti ili stare istarske vile?" Tugaljive epitete istarskim toponimima valja gledati i kroz činjenicu da su oni tada bili u Austro-Ugarskoj, a Carducci je bio gorljivi talijanski monarhist.