Salomon, ugarski kralj (1063.-74.), sin kralja Andrije I.

Nakon što mu je pomogao učvrstiti se na ugarskom prijestolju, car Henrik IV. brakom između sestre Judite i Salomona čvrsto je vezao Ugarsku uz Sveto Rimsko Carstvo. Salomonove je protukandidate Gejzu i Ladislava, sinove Bele I. (1060.-63.), nastojao obvezati na poslušnost ugovorom o njihovu preuzimanju graničnih teritorija Ugarske i dinastičkim brakovima njihovih sestara (Sofija se udala za istarskog markgrofa Ulrika I. Weimar-Orlamündea, a Helena za slavonskoga bana Dmitra Zvonimira). Tim je ugovorima u najnepovoljniji položaj došao hrvatski kralj Petar Krešimir IV. - njegova braća i njihovi šurjaci (Gejza, Ladislav, Ulrik i Zvonimir) vladali su zemljama koje su se izravno oslanjale na hrvatske sjeverne i zapadne granice.

Sažet opis rata Karantanaca s Hrvatima za teritorij Dalmatinske marke u Bečkoj ilustriranoj kronici ide u prilog pretpostavci kako je Ulrik I. pokušao ostvariti početne dogovore braće i sestara (Gejza, Ladislav, Sofija, Helena) o podjeli graničnog teritorija Krešimirove Hrvatske. No taj je pokušaj tijekom zime 1070. završio katastrofalno za istarsku markgroficu Sofiju (Ulrik je umro, možda od posljedica ranjavanja), te dodatno ojačao Zvonimirov položaj u odnosu na kralja Petra Krešimira IV. s jedne i Gejzin u odnosu na Salomona s druge strane. Dinastička je borba završila slavodobitno za ugarske hercege i hrvatskoga bana 1074.-75., kada su uz potporu reformnog pape Grgura VII. Gejza i Zvonimir postali kraljevima. Petar Krešimir i Salomon nestali su u nerazjašnjenim okolnostima.

Za Salomona je pouzdano dokazano kako je ipak uspio pobjeći na dvor šurjaka i cara Henrika IV., od kojega je očekivao pomoć. No Henrik je, zauzet borbom s papom Grgurom VII., odgađao vrijeme pohoda na Ugarsku pa je Salomon pošao u Istru Vecelinu II. ne bi li s njim uspio štogod učiniti za svoj povratak na ugarsko prijestolje. Već je 1079. Vecelin krenuo u rat protiv Zvonimirove Hrvatske, ali je i brzo odustao uplašen prijetnjom pape Grgura da će ga izopćiti ako nastavi ratovati sa Zvonimirom. Predaja kaže da je Salomon započeo pokornički život u okolici Sv. Petra u Šumi te da se potom pridružio benediktincima u opatiji sv. Mihovila u Puli. Ondje je i umro na glasu svetosti (1089.), a pokopan je u crkvi sv. Klementa, koja je bila opatijskim mauzolejom istarskih markgrofova. Arheološki muzej Istre u Puli čuva epitaf koji glasi: Hic requiescit illustrisimus Salamon Rex Panoniae.