Narodno graditeljstvo, graditeljsko nasljeđe koje obuhvaća građevine izvan urbanih cjelina, podizane za potrebe pretežito seoskoga stanovništva. U Istri se može pratiti od predant. doba, a prostornom organizacijom, tipologijom i uporabom materijala povezuje se uz širi sredozemni kulturni krug. Kontinuitet razvoja ruralne kuće, od jednostavnih jednoprostornih ili dvoprostornih građevina histarske kulture preko kuća zemljišnih zakupnika u kasnom rim. razdoblju i ranom sr. vijeku do razvijenoga tzv. starijega tipa istarske kuće, moguće je pratiti zahvaljujući postojanju i povoljnim uvjetima razmjene dobara i iskustava unutar velikih pov. država kojima je Istra pripadala.

Sličnost furlanskoga, krškoga, liburnijskoga i istar. modela ruralne stambene kuće upućuje na sličan način njezina korištenja, klimu, gosp. okolnosti i pov. razvitak. N. g. snažan razvojni zamah dobiva dolaskom Hrvata, koji donose tradiciju građenja u drvu i specifičan funkcionalni element ruralne kuće – ganjak s vanj. stubištem, koji je u istar. tradiciji dobio oblik baladura. Bez obzira na mikroregionalne specifičnosti, organizacije ruralnih naselja (kompaktna, ponegdje akropolski položena naselja središnje i sjev. Istre, stancije u zap. dijelu, dvori u jugoistočnoj te katuni u središnjoj i ist. Istri), istar. su ruralne kuće uvijek međusobno povezane u neki oblik male stambeno-gosp. cjeline. Osim jednog ili više stambenih dijelova, nastalih jednostavnom prigradnjom sličnih elemenata, one sadržavaju i specifične gosp. elemente: štalice za sitnu stoku (tigor, štala), duge staje za krupniju stoku (kortine), zidane nadstrešnice za sijeno (pajerica), drvene nadstrešnice za sijeno (meta, skadanj), cisternu (šterna), ponegdje i građevinu za kola (kolnica), a u širem prostoru obveznu lokvu, bunar ili uređen izvor, mlinove (na vjetar u jugoistočnoj, na vodu u sjev. Istri) te kažune ili slična zakloništa. Sukladno klimatskim obilježjima, ulazni je dio gotovo uvijek okrenut u smjeru III. kvadranta (jug–zapad), sjev. dio je gotovo redovito potpuno zatvoren ili s vrlo malim otvorima. U prizemlju je gosp. dio (alat, kola, konoba, a u siromašnijim primjerima i štala za krupnu stoku); na katu, na koji se pristupa baladurom (može biti proširen u natkrivenu terasu – liago), nalazi se jedna ili više soba (bez unutarnjih hodnika) i kuhinja s ognjištem (mogu biti djelomično ili potpuno izvan osnovnoga gabarita zgrade). Sela vrlo često imaju barem simbolično središte, obično u blizini mjesne crkve, uobličeno kao javna šterna ili manji trg s ladonjom, murvom, lipom ili kestenom. Takav način oblikovanja i uređivanja prostora nestaje usporedno s industrijalizacijom sela potkraj XIX.st., kada se pojavljuje tzv. noviji tip istar. kuće, koji proizlazi iz građev. koncepta stambene kuće.