Martinović (Martinovich), Egidio (Egidije) – Digo, nogometaš i nogometni trener (Pula, 19.XI.1907. – Pula, 7.VIII.1993.).

Sin Eugena i Ane rođ. Scalamera. Izučio je zanat za tapetara.

Nogomet je počeo igrati 1922. u juniorima kluba Fascio Giovanile Giovanni Grion iz Pule kao 15-godišnjak i već je tada iskazivao veliki talent. U vrijeme iseljavanja Istrana iz Kraljevine Italije, zbog sve jače fašističke represije, izbjegao je s obitelji 1924. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Nastanio se u Zagrebu, gdje je živio u tzv. istarskim barakama, iza današnjeg Muzeja Mimara, do njihovog rušenja 1933.

Kao odličan trkač i talentiran napadač na poziciji desnog krila postao je član Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK). S obzirom na to da su članovi HAŠK-a mogli biti samo studenti ili stariji srednjoškolci, uprava kluba ga je formalno upisala na odsjek flaute na zagrebačkoj Kraljevskoj muzičkoj akademiji, kako bi mogao nastupati za klub.

U HAŠK-u je igrao do 1926., a potom nastupa za zagrebačke klubove ŠK Željezničar (1926.-28., današnja Lokomotiva) i HŠK Concordia (1928.-39.). Zatim je jednu sezonu proveo u ŠK Marsonia iz Slavonskog Broda, a igračku karijeru završio je u Varaždinu, najprije kao član ŠK Slavija od 1940., a nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. igrao je za HŠK Zagorac do 1943.

Kao član navalnog reda Concordije osvojio je Prvenstvo Jugoslavije 1930. i 1932. te Prvenstvo Zagrebačkog nogometnog podsaveza 1936. Na prvenstvima Jugoslavije postigao je ukupno 21 zgoditak i po efikasnosti je među hrvatskim igračima bio na 11. mjestu. Najviše golova, 13, postigao je u sezoni 1934./35., kada je 29.VI.1935. u zagrebačkoj pobjedi Concordije 9:1 protiv beogradskog BASK-a postigao šest zgoditaka.

Za A reprezentaciju Kraljevine SHS (tj. Jugoslavije) nastupio je jednom, 10.IV.1927., u Budimpešti u prijateljskoj utakmici s Mađarskom, koja je pobijedila 3:0, a Martinović (Martinovich), tada 19-godišnjak, u igru je ušao u 58. minuti. Nakon što je naknadno otkriveno da je talijanski državljanin, više mu nije bilo dopušteno igrati za Jugoslaviju. Prvi je nogometaš iz Istre koji je postao državni reprezentativac, a samo sedam dana nakon njegovog nastupa, također u Budimpešti, za B reprezentaciju Italije prvi put je zaigrao Puljanin Antonio Vojak. Za reprezentaciju Zagreba Martinović je od 1927. do 1937. nastupio 26 puta. Smatran je jednim od najboljih desnih krila tadašnje Jugoslavije.

Karijeru nogometnog trenera započeo je u Varaždinu još kao aktivan igrač, najprije u ŠK Slavija, a nakon Drugog svjetskog rata u NK Tekstilac.

U Pulu se vratio 1948., radio je u Savezu organizacija za fizičku kulturu i bio dugogodišnji trener pulskih nogometnih klubova Unione Sportiva Operaia, Proleter, Pula, Uljanik, Tehnomont i Šijana, koja mu je 1974. bila posljednji trenerski posao. Trenirao je u međuvremenu i istarske klubove Rudar iz Raše, Rovinj i Pazin. S ekipom Uljanika izborio je 1954. nastup u Hrvatskoj ligi.

U Puli je osnovao drugu nogometnu školu u Hrvatskoj, sljedeću nakon zagrebačke, a sa skupinom nogometaša pokrenuo je osnivanje pulskog nogometnog podsaveza.

Dobitnik je Zlatne pakete povodom 50. godišnjice Nogometnog saveza Jugoslavije (1969.).

Martinovićev mlađi brat Eugen igrao je za nižerazredne zagrebačke nogometne klubove, a nakon povratka u Pulu trenirao je NK Uljanik.