Lošȋnj (istromlet. Lussin, tal. Lussino), otok u zapadnoj kvarnerskoj otočnoj skupini; 74,66 km2, Primorsko-goranska županija.

Upravno središte otoka je Mali Lošinj (5561 stanovnik, 2021.), najveće otočno naselje u Hrvatskoj. Ostala su naselja Veli Lošinj (857 stanovnika, 2021.), Nerezine (397), Ćunski (198) i Sveti Jakov (74). Prema popisu stanovništva iz 2021. na Lošinju su živjela 7074 stanovnika (95 stanovnika/km2).

Otok je dug 31 km, a njegova širina iznosi od 4,8 km do samo nekoliko desetaka metara. Sastoji se od dvaju većih dijelova. Sjeverni je dio otoka viši, njime se u meridionalnom smjeru pruža planinski masiv Osoršćica (ponegdje pogrešno Osorščica ili Osorčica) s najvišim vrhom Televrin(a), 588 m nadmorske visine, i vrhom Sveti Mikul (Mikula), 557 m nadmorske visine, na kojem je crkvica sv. Nikole (Sv. Mikul); slabije je razveden; prevladavaju submediteranske vrste listopadnoga drveća. Južni je dio otoka niži (najviši vrh Grgošćak, 240 m), pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok, ima razvedeniju obalu; prevladava zimzelena mediteranska vegetacija; gušće je naseljen. Duljina obale iznosi 112,2 km; veće uvale su luka Maloga Lošinja, Artaturi, Čikat, Baldarka, Sunfarni, Krivica, Vela draga, Veli bok i dr. Na najužem dijelu otoka, Privlaci kod Maloga Lošinja, prokopan je 1930-ih kanal kojim je razdvojen na dva dijela (pa je otvoreno pitanje treba li ga i nadalje smatrati jednim otokom) i postavljen pokretni most. Lošinju pripada i niz otočića koji leže izravno uz obalu: Karbarus, Zabodaski, Murtar, Koludarc, Mali i Veli Osir, Trasorka.

Lošinj i Cres bili su nekoć jedinstven otok; razdvojeni su umjetnim kanalom (Kavuada, Kavanela), prokopanim kraj Osora, vjerojatno još u prapovijesti (i na njemu je danas pokretni most). U antici su se Cres i Lošinj s pripadajućim manjim otocima nazivali Apsirtidima (Apsyrtides), a u srednjem vijeku Osorskim otocima (dok su se Cres i Lošinj smatrali jednim otokom, Osorom). Od kasnog srednjeg vijeka za južni otok počinje se rabiti naziv Lošinj (najstariji poznati zapis je iz 1384.). Uz Cres je oko Lošinja danas još nekoliko naseljenih otoka: Unije, Susak, Vele i Male Srakane na zapadu te Ilovik na jugoistoku.

Lošinj je nastanjen od prapovijesnog doba. Najpoznatiji paleolitički i neolitički lokalitet je pećina Vela jama (smještena na zapadnim obroncima Osoršćice). Iz brončanog i željeznog doba potječu mnoga gradinska naselja i tumuli (prapovijesni grobovi). Tijekom I. tisućljeća pr. Kr. na otoku su živjeli Liburni, a potom su njime zavladali Rimljani. Iz rimskoga su razdoblja ostatci ladanjskih vila i pojedinačni grobovi, a jedino veće središte koje je imalo status municipija bio je Osor (Absarus). U srednjem vijeku su se nad Lošinjom izmjenjivale vlasti Bizanta, hrvatskih i ugarskih kraljeva te Venecije, da bi potonja konačno početkom XV. st. zavladala otokom, što je potrajalo do njezina ukinuća 1797.

Prvi pouzdani podatci o naseljavanju Lošinja potječu iz XIII. st. Tada je otok naselila veća skupina hrvatskih doseljenika s kopna; najprije su osnovali Velo Selo, a zatim i Malo Selo (danas Veli i Mali Lošinj). Bavili su se stočarstvom, a manje poljodjelstvom. S povećanjem broja stanovnika i opadanjem moći Osora potkraj XVI. st. sve su se više okretali ribarstvu, pomorstvu i brodogradnji.

Mletačka je Republika mnogim propisima kočila snažniji razvoj ribarstva i pomorstva. Tek s dolaskom austrijskih vlasti mnoga su ograničenja ukinuta, a Lošinj doživljava najveći gospodarski uspon. Mali i Veli Lošinj postaju snažnim pomorskim središtima na istočnom Jadranu. Potkraj XIX. st. zbog razvoja parobrodarstva brodarstvo i brodogradnja doživljavaju veliku krizu, iz koje Lošinj izlazi zahvaljujući sve jačem razvoju turizma. U Malom Lošinju turističko društvo (Društvo za poljepšavanje i pošumljavanje mjesta) osnovano je 1886. Grade se vile pomorskih kapetana i časnika (uvala Čikat, Veli Lošinj) te niču prvi hoteli. U početku se razvija uglavnom zimski i zdravstveni turizam (1892. Veli i Mali Lošinj proglašeni su klimatskim lječilištima), a od 1905. počinje se razvijati i ljetni turizam.

Od antičkih je vremena Lošinj, kao i svi kvarnerski otoci, administrativno pripadao Dalmaciji, što je potrajalo do XIX. st., kada su Lošinj, Cres i Krk pripojeni Istarskom okružju, potom Istarskoj markgrofoviji. Između dvaju svjetskih ratova otok je s Cresom bio u sastavu Istarske provincije (Provincia dellʼIstria) Kraljevine Italije. Zbog raspada Austro-Ugarske izgubio je znatan dio posjetitelja iz središnje Europe. Nakon Drugog svjetskog rata Pariškim je mirovnim ugovorima 1947. pripao Jugoslaviji. Broj stanovnika osjetno je smanjen, a 1953. taj je pad zaustavljen.

Poslijeratno razdoblje obilježeno je razvojem turizma, brodogradnje i brodarstva. U početku se grade radnička odmarališta i obnavlja klimatsko lječilište u Velom Lošinju. Gospodarskom razvoju otoka pridonijeli su izgradnja vodovoda iz Vranskoga jezera, priključenje na električnu mrežu s kopna te poboljšanje prometnih veza s kopnom. Gradi se nekoliko velikih hotela. Godine 1950. započelo je raditi Brodogradilište Lošinj u Malom Lošinju, a 1958. osnovano je brodarsko poduzeće Lošinjska plovidba. Godine 1973. brodogradilište je spojeno s Lošinjskom plovidbom, koja uz turizam postaje glavna pokretačka snaga gospodarstva. U okviru poduzeća djeluju marina za jahte i posebni odjel za turizam. Na otoku se nalazi zračna luka za manje zrakoplove.

Slike