Barbò (Barboli, Barbos, Barbus, Barbovium, de Barbolus), Daniele, pićanski biskup (Cremona, ? - Pićan, 25.II.1570.).

Potomak je plemićke obitelji.

Ušao je u dominikanski red, postigao magisterij iz teologije i doktorat iz obaju prava i nastupao kao vrstan govornik. Neko je vrijeme obnašao službu generalnoga povjerenika Inkvizicije u Svetom Rimskom Carstvu, kao službeni teolog nuncija Zaccarije Dolfina sudjelovao je 1563. u Innsbrucku u radu teološke komisije koju je sazvao car Ferdinand I. željan raščistiti 17 gorućih pitanja dvorske kancelarije o carevim ovlastima i završnim zasjedanjima Tridentskoga sabora. Car ga je iste godine u skladu s patronatskim pravom izabrao za pićanskoga biskupa, a papa Pio IV. potvrdio je imenovanje, ali je on i dalje obnašao crkvene i državne službe izvan svoje biskupije: neko je vrijeme bio izvanrednim apostolskim nuncijem u Veneciji; 1563. utanačio je u Zagrebu susret sa zagrebačkim biskupom Matijom Brumanom i ljubljanskim Petrom Seebachom zbog suzbijanja protestantizma; navodno je 1563.-64. bio i generalni vikar Napuljske nadbiskupije kojom je upravljao Alfonso Caraffà.

U siromašnoj je Pićanskoj biskupiji rijetko boravio, ali je njome savjesno upravljao njegov generalni vikar. Bio je gospodar Gologorice, Škopljaka i Tupljaka. Na Blaževu 1564. potvrdio je izbor Sebastijana Zajca za župana Škopljaka.