Motika, Antun, slikar (Pula, 30.XII.1902. – Zagreb, 13.XII.1992.).

Škole pohađao u Puli, Žminju, Pazinu te u Sušaku, gdje je maturirao 1921. Studirao je kiparstvo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt (Rudolf Valdec), poslije se opredijelio za slikarstvo (Maksimilijan Vanka, Vladimir Becić, Ljubo Babić) i 1926. diplomirao. Dva poslijediplomska semestra pohađao je u klasi Lj. Babića (1926.–27.).

Iz mladenačkoga razdoblja očuvani su radovi koji otkrivaju likovnu darovitost i sklonost propitivanju raznolikih umjetničkih disciplina (Futoropolis, 1917., karikature i ilustracije u pazinskom gimnazijskom listu Slavenska lipa i Vinko Lozić, 1919., u potonjem je crtao svoj prvi strip Majmun Flok; bilježnica Moje karikature, 1918.–19.). Akademskim naukom, zasnovanim na modelaciji i volumenu, usvojio je crtačku sigurnost i kompozicijsku slobodu.

Godine 1929.–30. crtao je karikature za zagrebački satirički list Koprive (u početku se potpisivao pseudonimom Lopata). Primjenjivao je oblikovna načela neoklasične figuracije i sintetičkoga kubizma (Trkonoša, 1928.). Godine 1929.–40. živio je i radio u Mostaru (tzv. mostarsko razdoblje).

Stipendijski boravci u Parizu 1930. i 1935 (tzv. pariška škola) omogućili su mu da likovni govor, nakon postakademskoga traženja i previranja, zasnuje na stilizaciji, apstrahiranju i minimaliziranju vidljivoga svijeta te da se potpuno preda osobnom izrazu (tzv. postimpresionistički intimizam). Stoga do druge polovice 1950-ih njegovim slikarstvom prevladavaju harmoničan ritam boja i poteza, katkad praćen arabesknim linijama (tzv. stenogramski pristup) i neispunjene bjeline površina.

Omiljene motive i teme (interijere, mrtve prirode s otvorenim prozorom, aktove, ženske portrete, vedute itd.) crpio je iz svoje neposredne okoline (Atelier, 1931., Učenica, 1933., Cvijeće na prozoru, 1934.). U sklopu osobne poetike, lirske vokacije i sustavnoga atelijerskoga stvaralaštva nastali su ciklusi mostarskih krajolika (Aleja, 1935.), u kojima dolazi do izražaja privrženost »čistome svjetlu«, a ujedno su jedan od najradikalnijih istupa iz tradicije mimetičkog u područje apstraktnoga slikarstva hrvatske moderne. Mostarskim razdobljem prevladava slikarski medij (crteži, akvareli, gvaševi, ulja na platnu), obilježen prozračnošću i svijetlom kromatikom (Proljeće, 1936.), istraživanjem u zagasitoj paleti (Poplave, od 1935.) te uporabom tzv. mješovitih tehnika (Mostarska ulica, 1939.). Iz tog su razdoblja i tzv. erotski crteži, koji svjedoče o Motikinu vrhunskom vladanju crtačkim konvencijama. Prve je izložbe priredio u Zagrebu (1933. i 1935.), stekavši naklonost likovne kritike. Godine 1940. premješten je u Zagreb, gdje je do umirovljenja 1961. radio u Školi primijenjene umjetnosti.

Od početka 1940. sustavno je radio na atelijerskim istraživanjima (tzv. eksperimenti: dekalkomanije, kolaži, fotografije, dimnice, frotaži, radovi na celofanu i staklu, proučavanje lumino-kinetičkih efekata, primjena organskih materijala). Potkraj 1940-ih ponovno slika urbane vedute u rasponu od gotovo monokromnih ostvarenja (Na Zrinjevcu zimi, 1940.) do dominacija zelenila i naglasaka čistih boja (Maksimir, oko 1948.). Godine 1952. u Zagrebu je izradio ciklus crteža pod nazivom Arhajski nadrealizam, a ta je izložba postala povodom jednoj od ključnih teorijskih i ideoloških rasprava u hrvatskoj likovnoj kritici (Radoslav Putar – Grgo Gamulin – Vjenceslav Richter). Tzv. arhajski nadrealizam simbolično govori o autorovu pogledu na umjetnost vremena i društv. konteksta; Motika se opredjeljuje za oslobođenje od diktata ideološke propagande, tj. socrealizma, i za slobodu umjetničkog izražavanja. Iste je godine drugi put izlagao na Venecijanskom bijenalu.

U mnogobrojnim skicama za keramiku i gvaš-kolažima oblikovao je autonomnu umjetničku praksu, stvarajući preduvjete za novu oblikovnu sintaksu, koja je 1950-ih i 1960-ih podjednako došla do izražaja u njegovim crtežima, projektima i eksperimentima, slikama i skulpturama. U 1950-ima radio je ilustracije za knjige, predočujući svoje doživljaje glazbe te realiziravši vlastitu inačicu vizualne poezije (R. Ivšić, 36 njezinih čari, 1954.). U drugoj polovici 1950-ih u štafelajno slikarstvo unosio je sve izraženije ekspresionističke naglaske (Prozor, 1955.). Početkom 1960-ih radio je na staklenim skulpturama, ujedinivši vještinu modeliranja volumena i opsesiju »čistoga« svjetla, njegova loma i lumino-kinetičkih učinaka s primjenom slikarske fakture (Boškarin, 1961.–72., Mačak, 1961.).

Od 1982. sve se više povlačio u osobni svijet; rjeđe je slikao, sve više eksperimentirao, crtao i imaginirao (projekti), a izlagačke aktivnosti sveo na minimum. Među mnogobrojnim crtežima izdvajaju se slikarske intervencije na promidžbenim letcima Plive i drugih farmaceutskih tvrtki. U 1970-ima i 1980-ima radio je groteskne stilizacije crteža, koje je prenosio u serije brončanih medalja i plaketa. Njegov likovni govor obilježava visoki modernizam, poetičnost, liričnost i intimizam koji se odriče likovnog purizma.

Godine 2007. u Kandlerovoj ulici u Puli otvorena je galerija Antuna Motike.

Slike