Žejȃne (istrorum. Žejân, tal. Seiane), naselje na Ćićariji, na području Opatijskoga krasa, 18 km sjeverozapadno od Matuja u Primorsko-goranskoj županiji (45°26′N; 14°12′E; 618 m nadmorske visine); 105 stanovnika (2021.), općina Matulji.

Smješteno je pokraj županijske ceste koja od Muna vodi prema Opatiji i Rijeci, u krškoj dolini između dvaju ćićarijskih grebena.

Stanovnik je Žejȃnac, stanovnica Žejãnka, a pridjev žejãnski.

Raznoliki reljef obiluje dolinama, dolovima i drugim krškim fenomenima. Nešto plodne zemlje na malim površinama omogućava proizvodnju povrća za osobne potrebe. Stanovnici se, osim poljodjelstvom, bave sječom šume za ogrjev. Područje je bogato lovnim životinjama. Oštra kontinentalna klima donosila je dosta snijega zimi te je način gradnje tome prilagođen (kosi krovovi).

U srednjem vijeku područje je pripadalo akvilejskom patrijarhu, knezovima Goričkim te Rašporskoj gospoštiji, a 1394. prodano je Veneciji. Naselje se prvi put spominje oko 1325. kao Seach i 1347. u obliku Seyach. Krajem XV. ili početkom XVI. st. ondje je naseljena skupina vlaških stočara, a stanovnici su do danas očuvali ostatke govora (istrorumunjski, žejånska limba). Vlaška se prezimena u Žejanama javljaju relativno rano, u urbaru iz 1574. (Rogutić, Sanković, Stambulić, Škropić i Čurčić) te u onom iz 1619. (Janković, Justinović, Marmilić i Tomaš).

U XVI. i XVII. st. selo je više puta stradalo u austrijsko-mletačkim ratovima. Žejanci i Munci dobili su 1754. carski privilegij prodavanja vinskoga octa (jesih), kao i na prodaju ugljena, u austrijskim zemljama pa su dio godine provodili u prodajući ocat po Kranjskoj, Štajerskoj i susjednim područjima. Žejane su stradale i u Drugom svjetskom ratu, a 5.V.1944. njemačka je vojska spalila gotovo sve kuće i prognala mještane (jednako se dogodilo i u Velim i Malim Munama).

Pripada munskoj župi, a filijalna crkva sv. Andrije apostola (besęreka lu Sv. Jåndre Apostolu) iz XIX. st., izgrađena na mjestu starije (vjerojatno iz prve polovice XVIII. st.), uništena je 1944. te obnovljena i posvećena 1993. Blagdan patrona naziva se Jandrinja i održava se i danas. Javna cisterna u mjestu izgrađena je 1950-ih za osiguranje pitke vode cijelom selu. U zgradi nekadašnje škole nalaze se prostori Udruge „Žejanski zvončari“, a donedavno su se održavale i dječje igraonice na žejanskom (istrorumunjskom) jeziku.

Žejanski zvončari jedna su od zvončarskih skupina koje su kolektivno kao "Godišnji pokladni ophod zvončari s područja Kastavštine" 2009. uvrštene na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, a imaju i status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske. Žejanski zvončari nose bijele hlače i mornarske majice s dva bijela rupčića (facole) na prsima te ovčju kožu u dva dijela (šuba) i tri zvona (klopote) oko pasa. Na glavi imaju šešir (kumarak) ukrašen bajerima, raznobojnim trakama krep-papira koje sežu do poda, a na vrhu šešira rožu ukrašenu slikama ljubavnih motiva i fijokima. U ruci svaki zvončar nosi tzv. boću, a zvone u parovima. Svoju pusnu ophodnju počinju već u ponoć na Sveta Tri kralja (6. siječnja) kada zvone tri kruga oko sela (bez krabulja), a istoga dana vješaju pusta kojega će spaliti na Pepelnicu.

Slike