Uzrečice ili svaštice, usmenoknjiževni retorički oblik, vrlo kratak izričaj koji se vezuje uz konkretne govorne situacije i kontekst te pridonosi živosti i izražajnosti govora. Sintaktički su nedovršene, a imaju ustaljen, prepoznatljiv izričaj i stabilnu prenosivu strukturu. Često ih upravo zbog sintaktičke nedovršenosti svrstavaju među nedovršene poslovice, posebno stoga jer imaju prepoznatljivu strukturu poslovice, tzv. paremiak (lat. paramiacus), pa ih katkad nazivaju paremiologizmima. 

Toj skupini pripadaju uzrečice u užem smislu, izreke, frazeologizmi, ustaljene poredbe i metafore, kletve, zaklinjanja, proklinjanja i blagoslovi. Uzrečice u širem smislu, najčešće kao poredbe, komentiraju neku pojavu (služi kako vozu peto kolo), vrlo često ljudske osobine: lakomost (bi i buhu odera za kožu prodati),brbljivost (več besid nego tovar prci), prevrtljivost (bandiera de ogni vento) i slične mane i ponašanja (far el dindio),ali i dobrotu (dobar kako kruh, ki se jide; za me bi iz ognja u vodu skočija), trenutak zadovoljstva i dr. Njima se komentiraju ne samo tuđi nego i vlastiti postupci (danas mi ne gre kolač na ruku), ali nemaju izravan poučni smisao. Ti su ustaljeni izrazi poznati i izvan čakavskog i drugih istarskih dijalekata i uvelike su u uporabi i u književnom hrvatskom jeziku (dužji jezik nego krava rep; po placu zijale prodaje; trla je baba lan), katkad samo s drugačijom metaforom (svi u jenu tikvu pušu). O razmjeni govornih izraza među dijalektima svjedoče i počakavljeni turcizmi, u uzrečicama zabilježenima u XIX. st. (živi kako bubrig u loju). Lako se prenose i među različitim jezicima. Slavensko istarsko stanovništvo koje je u dodiru s talijanskim govorom koristi se, među ostalim, i talijanskim kletvama (ostia!, te psovke i kletve što počinju s riječju porco). Kletve, poštapalice i blagoslovi (samica sakramentska!, hoj z vragon, Bog te pomiluj, Bog daj zdravja) česti su retorički oblici, koji u mnogobrojnim inačicama svjedoče i o sredozemnom značaju Istre.