Protestantsko tiskarstvo, tisk. djelatnost hrv. i slov. protestanata u XVI. st., u prvome redu okupljenih oko tiskare u Urachu (Njemačka), što ju je 1561. utemeljio i novčano podupirao štajerski barun Ivan Ungnad (1493-1564), bivši zemaljski kapetan Štajerske te Hrvatske i slavonske voj. granice u službi cara Ferdinanda I. Stupivši na stranu reformacije od 1557., boravio je u Württembergu.

Ispočetka je ta tiskara u Njemačkoj bila poznata, a službeno je nazivana Windische, Chrabatische und Cirulische Trukherey. Novčano ju je također pomagao vojvoda Kristof od Württemberga (1515-68) i drugi njem. knezovi te car Maksimilijan II. Prije početka njezina rada trebalo je prirediti glagoljička i ćirilička slova. Istrijan S. Konzul odabrao je glagoljička slova prema prvoj glagolj. početnici (1527) i Baromićevu glagoljskom brevijaru (1493) te ih dao lijevati i rezati u Nürnbergu, tadašnjem tiskarskome mjestu poznatu po izradbi papira. Slova su, najprije za ogled, bila otisnuta na pokusnom listu: glagoljička 1560., a ćirilička 1561. Na temelju opće prevodilačke djelatnosti u Urachu, usmjerene na prevođenje Biblije, i zato što je bila smještena u dvorcu Amandenhof, koji je vojvoda Kristof bio dao Ivanu Ungnadu, u XX.st. njem. proučavatelji reformacije dali su tiskari ime Ungnadov biblijski zavod. Poticaj prevođenju Biblije na hrvatski dao je 1555. P. P. Vergerije ml. u Ulmu, uz prihvaćanje Primoža Trubara (1508-86), koji je već bio načinio dio prevodilačkoga posla i dao tiskati knjige Abecedarium (1550) i Evanđelje po Mateju (1555) na slov. jeziku. Hrvatska tiskara u Urachu radila je 1561-65., a u njoj je bilo tiskano više od 30000 primjeraka knjiga na talijanskome, slovenskom te na hrvatskom, i to na sva tri pisma: na glagoljici 14, na ćirilici 8 i na latinici 6 knjiga. Zaslužni za hrv. knjige bili su: S. Konzul Istrijan i Antun Dalmatin te njihovi suradnici: Juraj Juričić, J. Cvečić, Leonard Merčerić i drugi koji su pomagali pri prevođenju knjiga na hrvatski. Knjigama tiskanim u Urachu prethodi latiničko djelo iz 1555. Razgovaranje među papistu i jednim luteran. Stumačeno po Antone Senjanine. Kako je riječ o pseudonimu (→ Anton Senjanin), neki istraživači atribuiraju djelo M. Vlačiću Iliriku, a neki P. P. Vergeriju ml. Na naslovnoj mu je stranici kao mjesto tiskanja navedena Padova, ali je tiskano u Tübingenu, što se razabire iz tiskarskoga znaka Morhart-Gruppenbachove tiskare u Tübingenu. U povijesti hrv. tiskarstva p. t. nije imalo dugoročnu ulogu i recepciju na hrv. prostorima, ali je bilo važan kulturološki događaj u kontekstu eur. tiskarstva XVI.st.