Langobardi, germansko pleme.

Prve arheološke potvrde njihove kulture datiraju iz I. st. pr. Kr. s donjega toka Labe. U V. st. sele se u Podunavlje, gdje dolaze u doticaj s rimskom kulturom i primaju kršćanstvo arijanskoga nauka, zadržavši neke mnogobožačke elemente. Istočnorimski car Justinijan I. pridobio ih je kao saveznike protiv Ostrogota te im dopustio da (546.) zauzmu zapadnu Panoniju. Langobardski je kralj Alboin uz pomoć Avara 567. porazio Gepide i sljedeće godine pokrenuo seobu u sjevernu Italiju. Langobardska zajednica različitih etničkih skupina naišla je na slab otpor, te je ubrzo uspostavljeno kraljevstvo s prijestolnicom u Paviji. U daljnjem nadiranju u srednju i južnu Italiju osnovali su vojvodstva Spoleto i Benevent. Alboinov nećak Gisulf osnovao je vojvodstvo Furlaniju, sa središtem u Čedadu (Cividale). I u novoj su domovini organizirali život u krvnorodbinskim zajednicama (fare). Osim s Bizantom, langobardska država često je bila u sukobu s Francima, kojima je neko vrijeme plaćala i danak.

U VII. st. katoličanstvo počinje prodirati u sam vrh društva, a do kraja stoljeća arijanstvo je bilo napušteno. U nastojanju da stabilizira vlast i dalje je gradi po uzoru na Rimsko Carstvo, kralj Rotari donosi 643. ukaz (Rotarijev edikt) kojim povezuje rimsku i germansku zakonodavnu tradiciju. Novu moć dobivaju gastaldi, upravitelji vladarskih posjeda. U borbama s Bizantom Langobardi osvajaju nova područja, a Francima pomažu u ratu protiv Arapa.

Oko 751. osvajaju Ravenski egzarhat, zaprijetivši papi i Rimu, što je izazvalo dva franačka vojna pohoda, nakon kojih se moraju 756. odreći Ravene. Pretpostavlja se da su kraće vrijeme u drugoj polovici VIII. st. vladali Istrom, ali za to nema čvrstih dokaza.

Kralj Deziderije (757.-774.) udajom svoje kćeri za Karla Velikoga dovodi Langobardsko Kraljevstvo na vrhunac moći. No, Karlo ubrzo razvrgava savez i 773. upada u Italiju, a sljedeće godine nanosi potpuni poraz Langobardima. Duži otpor pružao je langobardski vojvoda Rotgaud u Čedadu, a nakon njegova poraza likvidiran je najveći dio tamošnjega plemstva. Otada Karlo nosi i naslov kralja Langobarda, a 780. osniva Italsko Kraljevstvo i za kralja postavlja svojega sina Pipina.

Oko 1000. Langobardi prestaju postojati kao posebna jezična skupina, dok se njihovo ime do danas sačuvalo u imenu pokrajine Lombardije i njezinih žitelja.

U Italiji su Langobardi razvili vlastito umjetničko stvaralaštvo, koje odlikuju stilizirani likovi, tropruti pleterni ornament i dvodimenzionalnost. Izrazita ornamentalnost langobardske umjetnosti najbolje se izrazila u umjetničkom obrtu (zlatarstvo).

Premda nema tragova eventualne kratkotrajne langobardske vlasti u Istri, višestoljetno se susjedstvo odrazilo kroz kulturne utjecaje. Utjecaj langobardske umjetnosti očituje se ponajprije na kamenoj plastici (Mauricijev ciborij u Novigradu, pluteji iz Valbandona), a iz langobardskoga jezika do danas su se sačuvale neke riječi (fara, brajda). Na Brešcu kraj Buzeta pronađen je langobardski kneževski grob s bogatom opremom (oko 600.) koji je najvjerojatnije pripadao langobardskim graničarima u bizantskoj službi.

Langobardski kroničar Pavao Đakon zapisao je mnoge podatke važne i za istarsku povijest.