Povrćarstvo, grana poljodjelstva koja se bavi uzgojem (sjetva, njega, berba), prijevozom, doradbom i preradbom povrća.

Na području Istre povrće se proizvodi na oranicama i vrtovima, većim dijelom na otvorenom a manjim dijelom u zaštićenom prostoru (staklenici, plastenici, tuneli i kulture izravno prekrivene polimernim materijalima). U vrtovima (povrtnjacima) i okućnicama ono se od davnine uzgajalo uglavnom na malim površinama (do nekoliko stotina m2) i to za vlastito kućanstvo, a tek se mogući višak proizvoda prodavao na lokalnim tržnicama.

Zbog porasta broja stanovništva, bolje prometne povezanosti Istre i drugih dijelova Hrvatske te razvoja turizma, znatno se povećala potrošnja povrća te ga specijalizirani proizvođači uzgajaju i na većim površinama (oranicama) isključivo za potrebe tržišta tijekom cijele godine. U 1970. povrće se uzgajalo na 8895 ha, a u 2000. na 10 661 ha. Proizvodnja tzv. izvansezonskoga povrća u zaštićenom prostoru također se znatno povećava, a zahtjevi tržišta utječu i na povećanje uzgoja različitih vrsta povrća.

Nakon II. svjetskog rata u Istri se uzgajalo 10-ak glavnih povrćarskih vrsta: krumpir (kumpir, kunpir, granper), grah zrnaš (fažo, fažol, bažul), slanutak (slanac, grah), luk (kapula, žbulja, čebula), češnjak (česan), kupus (kapuz), kelj (zelje, verzota, rudica), lisnati kelj (broskva), postrna repa (ripa) i tikva (cuka). U novije se doba uzgaja još 30-ak vrsta: poriluk, šparoga (šparuga), cvjetača (karfiol, kavol), brokula, kelj pupčar (prokulica), rotkvica, rotkva, riga (rukola, riglja), rajčica (pomidor, pomidivor, pomidiuor), paprika, patlidžan (marancana, malancana, melancana), krastavac (kukumer, kogumer, kugumar), dinja (melon, melun), lubenica (angurija, cuk), tikvica (cuketa), salata endivija, radič (čikorija), artičoka, mrkva (merlin), peršin (peršemolo, peršemul, prešemuja, petroselin), celer (šelen, šeljin), slatki komorač (koromač), grašak (biž), grah mahunar (fažolet), bob, špinat, blitva, cikla i matovilac (sunčica, sunčić).

Agroekološke istarske specifičnosti (reljef, tlo, klima i voda) i blizina tržišta (veći gradovi) utječu na rajonizaciju povrćarske proizvodnje. Većina površina na kojima se uzgaja povrće nalazi se u južnom i zapadnom dijelu Istre, nešto manje povrća uzgaja se u središnjoj Istri, a najmanje na njezinu istočnom dijelu.

Najveće su površine pod povrćarskim kulturama u okolici Pule, Šišana, Ližnjana, Medulina, Pomera i Banjola, gdje blizina mora utječe na zimske temperature (koje rijetko padnu ispod 0°C, a kad se spuste tako nisko, to ne traje duže od dva dana). Stoga je na tom području razvijena zimska i rana proljetna proizvodnja. U okolici Ližnjana proizvode se kupusnjače (kupus, kelj, cvjetača) i crveni radič za berbu zimi te znatne količine ranoga proljetnoga povrća (mladi luk, rana salata, rani kupus, mladi krumpir, rajčica, paprika, krastavac i tikvice) za prodaju u svježem stanju. U južnom su dijelu poluotoka povrćem zasađene i znatne površine u zaštićenom prostoru (tuneli, plastenici i staklenici). Prevladava plastenička proizvodnja, i to tijekom zime uglavnom salate, a u rano proljeće i jesen rajčica, krastavac, tikvica i paprika.

U zapadnom dijelu poluotoka zbog veće opasnosti pojave nižih temperatura, koje mogu oštetiti ili potpuno uništiti usjev, zimska proizvodnja povrća na većim površinama nije uobičajena. Uglavnom se proizvodi sezonsko (ljetno) povrće za potrebe lokalnoga stanovništva i turista. Proizvodne se površine uglavnom nalaze u okolici većih gradova (Rovinj, Poreč, Novigrad i Umag). Na području Umaga tradicionalno se na velikim površinama uzgaja rajčica za potrebe pogona za preradbu rajčice (zatvoren 2023.).

Povrćarska proizvodnja u središnjem dijelu Istre zbog klimatskih je prilika isključivo sezonska (ljetna proizvodnja). Najveća povrćarska proizvodnja u tom dijelu organizirana je na Pazinštini i nešto manje na Žminjšćini. Tu se tradicionalno uzgajaju kasni krumpir, luk, grah i kupus namijenjen za kiseljenje. U novije doba uzgaja se još mnogo drugih sezonskih vrsta (salata, blitva, špinat, mrkva, grah mahunar i dr.).

U istočnom dijelu Istre povrćarska proizvodnja za potrebe tržišta nije uobičajena unatoč povoljnim prirodnim resursima. To dokazuje i najveći nasad šparoga (100 ha) u Europi, podignut na početkom 1990-ih u dolini rijeke Raše, koji je nažalost nakon nekoliko godina uspješne eksploatacije napušten. Proizvodnja povrća u tom dijelu Istre ograničena je na male vrtove, najvećim dijelom za vlastite potrebe.