Orlić, Drago (Dragutin, za prijatelje iz mladosti Tuša), novinar, pjesnik, književnik, satiričar, publicist, slikar, kulturni djelatnik i promotor gastronomije (Mandelići, općina Svetvinčenat, 15.I.1948. - Pula, 3.V.2021.).

Otac Ivan bio je rudarski tehničar, radio je u Istarskim rudnicima nemetala, a majka Fuma, rođ. Vrtačić, bila je kuharica u pulskom Uljaniku. U mladosti je živio u Vodnjanu gdje je pohađao osnovnu školu, potom gimnaziju u Puli gdje je završio i Pedagošku akademiju, smjer razredna nastava.

Godine 1971. seli se u Poreč, odakle mu je supruga Đurđica (rođ. Bratović), a prvi posao dobio je u područnoj školu u Zamaskom Dolu (selo Trloni) Osnovne škole Trviž. Već na jesen iste godine zapošljava se u porečkom ugostiteljsko-turističkom poduzeću Riviera, u kojem počinje novinarsku karijeru kao urednik (pisac, fotograf, ilustrator...) internog lista Naš glas. Svakovrsni novinarski posao nastavlja 1976. pokrenuvši, u okrilju ondašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda Poreštine, općinski mjesečnik 30 dana kojemu je bio glavni urednik, novinar, fotograf, grafički urednik... Nakon četiri godine prelazi u pulski dnevnik Glas Istre, čiji je dopisnik iz Poreča bio od 1981. do 1990., kada je imenovan za direktora porečkog Narodnog sveučilišta (ubrzo Pučkog otvorenog učilišta). Nakon četverogodišnjeg mandata odlazi u Turističku zajednicu Istarske županije, gdje je bio marketinški menadžer, a istovremeno je i savjetnik za kulturu porečkog gradonačelnika, do umirovljenja 2014. Također je od 1996. bio vlasnik izdavačke kuće Errata corrige, s adresom u Musaležu kraj Poreča, gdje je živio s obitelji.

U novinarstvu je bio istaknut i kao humorist, satiričar, bio je među dugogodišnjim suradnicima i urednicima humoristično-satiričke La kosti, od 1983. podliska nekadašnjeg Porečkog glasnika, a od 1993. redovitog tjednog priloga Glasa Istre. U La kosti, ali i ranije u 30 dana i Porečkom glasniku, kreirao je humoristično-satiričku kozeriju Lipi moji koju je pisao više od četiri desetljeća (od lipnja 1977.) pod pseudonimom Zvane Lakodelac (kraće vrijeme kao Šjor Adrijano). Većina tih kozerija objavljena je i u jedanaest do sada tiskanih zbirki Lipi moji (u razdoblju od 1995. do 2021.).

U književnosti najpoznatiji je kao pjesnik. Zbirke pjesama: Će daž (1983.), Hip i vik (1987.), Groti duša zrije (1993.), Daž daždi, miš prdi (1998.), Med i teran (1999.), Mediteranski & i @ (2002.), Filmski versi (2005.), Is*tri*janci (2005.), Crna mačka (2006.), Vrime sve posoli (2007.), Reciklaža (2010.), Ispovijest jednog kinoamatera (zbirka pjesama i proznih zapisa 2010.), Patetika depresije (2011.), Ona ni ja (2012.), Roverija (2014.), Dva otoka (2014.), Nedjeljom zatvoreno (2015.), Mona Lisa iz Paradiža (2015.), Pitanje teksture (2016.), Mel e Teran del MediTeran (prepjev zbirke Med i teran na šišanski istriotski; prepjevao Antonio Giudici, 2017.), Escherichia coli (2017.), More tone ili Starinske pjesme (2017.), Vaginalete (2017.), Galjotovica (2018.), Žene ne prde (2019.) i Kreont (2020.) te posmrtno Arabeska (2021.), Porečanke (2022.) i Modro nije plavo (2023.).

Pjesme su mu uvrštene u pjesničke izbore i antologije: Milorad Stojević, Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (1987.), Mirjana Strčić, Hrvatsko pjesništvo Istre 19. i 20. stoljeća (1989.), Boris Biletić, I ča i što i kaj (1997.), a mnoge su uglazbljene. Kompozitori su bili Josip Kaplan, Đeni Dekleva-Radaković, Andrej Baša, Arinka Šegando, Ludvig Slana. Posebno plodnu suradnju imao je s prijateljem iz mladosti, rokerom Francijem Blaškovićem koji je, s potpisom svog benda Gori Ussi Winnetou, uglazbio više desetaka njegovih pjesama objavljenih u tri knjige s CD-ima, a dio još čeka objavljivanje. Autor je i prepjeva na istarski čakavski biblijskih tekstova Pjesme nad pjesmama - Kanat vrhu svih kanti (s Danielom Načinovićem, 2003.) i Knjige o Jobu - Libar od Joba (2012.). Suautor je pet pjesničko-likovnih mapa sa slikarima Josipom Diminićem, Hedom Gärtner, Đaninom Božićem, Stankom Crnkovićem i Renatom Percanom.

Sakupio je i objavio zbirku praznovjernih pučkih priča Štorice od štrig i štriguni (1986. i drugo dopunjeno izdanje 2008.), pučke ljubavne, erotske i bludne pjesme Istre Istarski bordel muza (2003.) te Istarske narodne poslovice (2005.). Objavio je monografije 110 godina poljoprivredne škole Poreč (1985.), Srdačno vaš Poreč (1990., drugo izdanje 1997.), vodič Poreč (2006.), Posljednje vrsarsko ljeto Ede Murtića (2009.), Poreč u snijegu (2011.), Sve Renatove Eve (2014.), Bernardo Parentino (Poreč 2021.) te posmrtno 30 godina Međunarodne studentske kiparske škole Montraker (Poreč 2021.).

Napisao je libreto Nadbludjeli bludnik (2007.), koji je bio predložak za operu što ju je skladao Alfi Kabiljo, koji je bio i suautor konačnog libreta, izvedenu 2009. u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca kao Casanova u Istri, te knjige priča Štorije od žalosti (2007.) i Casanovina jabuka (2009.). Kao urednik, član uredništava i/ili pisac surađivao je u mnogim edicijama, monografijama, zbornicima, zbirkama, časopisima, godišnjacima (Rušnjak, Istra, Verši na šterni, Jurina i Franina i dr.), a uredio je godišnjak Jurina i Franina za 2019., 2020. i 2021. godinu.

Bio je svestrani umjetnik, pa se okušao i u filmu, od prvih druženja u pulskom Filmskom klubu Jelen 1960-ih, do režije desetak dokumentarnih i turističkih filmova i organizacije filmskih festivala u Poreču (6 dana YU filma i Charming). Napisao je scenarij za dokumentarni film La Parenzana ili kad stignemo u Makale koji je realizirala Hrvatska radiotelevizija u režiji Lawrencea Kiirua. Na likovnoj sceni bio je 1974. direktor Porečkog annalea, od kraja 1970-ih član porečke likovne grupe Galerije 6 te 1991. pokretač (s J. Diminićem) i u početku voditelj Međunarodne kiparske studentske škole Montraker u Vrsaru. Imao je nekoliko samostalnih likovnih izložbi (Modro 1972., Katedrale 1986., Giocondino zlato 1988., Samo je vrime kič 2015.-2017.), autor je skulpture Kokot u Zaboku i Središte Istre kod sela Trošti.

Osnivač je čakavskih pjesničkih susreta Verši na šterni u Vižinadi, osmislio je nagradu Laurus nobilis za učeničke literarne radove te i 1997. uredio prvi zbornik literarnih radova učenika osnovnih i srednjih škola Poreča i Zaboka POZA (kasnije proširen i Crikvenicom u POZICA). Bio je 1980-ih voditelj popularnog porečkog talk-showa 30 dana uživo, a kao gurman, somelijer i promotor istarske kuhinje pokretač je više gastronomskih manifestacija u Istri te je pisao kulinarske priče za Glas Istre i talijanski Papageno. Kroz desetljeća bio je aktivan u društvenom i kulturnom životu Istre, posebno Poreča. Inicirao je postavljanje skulpture La mula di Parenzo u Poreču. Bilo je 20-ak godina voditelj skijanja, specijalist za ženske i dječje grupe. Kao direktor Sveučilišta bio je početkom 1990-ih među pokretačima dječjeg puhačkog orkestra Porečki delfini, mladih dobošara i barjaktara te samostreličara i manifestacije Srednjovjekovne viteške igre, utemeljio je današnju porečku općinsku nagradu Sv. Mauro.

Bio je član Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Dobitnik je niza nagrada i priznanja, među inim i porečke gradske Povelje 30. april (2018.), a posmrtno je, za kreiranje satiričkog podliska La kost, dobio, sa suautorima Vladimirom Bugarinom i Goranom Prodanom, Plaketu Grada Poreča (2022.) te nagradu Zlatna koza – Capra dʼoro za 2022. (s Frankom Lukežom), koju Turistička zajednica Istarske županije dodjeljuje za životno djelo i izniman doprinos razvitku i promociji turizma Istre.

Posmrtni pepeo rasut mu je s pučinske strane porečke hridi Barbaran.

Slike